Krenuli smo iz Zagreba ranim letom za Pariz i nakon nešto manje od dva sata sletjeli na, gustom maglom prekriven, aerodrom Charles de Gauelle. Odlično, mislio sam, nismo ni na petini puta, jer do Havane predstoji još devet i po sati leta, a mene nervoza već hvata! 'Hajd' ti, živ bio, samo dohvati zemlju, može se i u Parizu provesti honey moon, pa fino kući autobusom! Iskreno, ni Dženana ni ja nismo baš neki ljubitelji avionskog prijevoza, ali ni od onih koje bi, poput mog tate, samo u dubokoj nesvijesti mogli utrpati u avion. I dok sam se ja tako preispitivao, začu se gromoglasan aplauz - na zemlji smo!
Rigorozne kontrole Slijedi uobičajena aerodromska procedura kontrole pasoša i ličnog prtljaga. Dženana je bila "sumnjiva", pa je morala i čizme skidati. Na njenu radost, nije bila jedina. Tog dana u zemljama EU počeli su se primjenjivati novi sigurnosni propisi vezani za ličnu prtljagu. Let za Havanu bio je najavljen za 14 sati. I pored toga što nam je ova petosatna pauza dobro došla za psihofizičke pripreme za prelet preko Bermudskog trougla i kupovinu, ispostavilo se da me je francuska magla načela. Nekoliko dana ranije, uoči našeg puta, National geographic kanal je svakodnevno prikazivao rekonstrukcije avionskih nesreća, a meni đavo nije dao mira, pa sam ih uredno sve odgledao. "Kvaka" je u tome što je "glavnu ulogu" u većini emisija imao Boeing 747, koji se u svim varijantama rušio, zbog - sudara, otkazivanja motora, požara na instalacijama. Sjedim na aerodromu i mislim o tome. Baš super priprema za let! No, šlag ide na kraju, zar ne? Za Havanu letimo upravo Boeingom 747! I to, kaže kapetan, najnovijim modelom u floti Air Francea! No, tješilo me da je dobro imati koju kilu manjka. Gracioznije se pada!
U Havanu smo sletjeli u 18 sati po lokalnom, odnosno 24 po našem. Nakon klimatiziranog Jumba, dočekao nas je topli kubanski zrak, specifičnog mirisa. Temperatura je bila preko 20 stepeni, a mi u punoj zimskoj opremi! Aerodrom Jose Marti je moderna i nova međunarodna zračna luka, 20-ak kilometara južno od Havane, a ime je dobio po istaknutom učesniku kubanskog rata za nezavisnost. Aerodromska kontrola, ovdje je priča za sebe. Ustakljeni punktovi/kiosci, njih 16, opremljeni su videonadzorom, a u njima sjedi uredno odjeven policajac u zelenoj uniformi. Procedura kontrole je nevjerovatno spora, a punktu može pristupiti samo jedna osoba! Ostali, žena, dijete, muž, prijatelj/ica..., čekaju udaljeni nekoliko metara.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito: Kuba je jedna od rijetkih zemalja za čiji ulazak bh. građanima nije potrebna viza! Popunjavamo samo tzv. ulazni karton, (vraćamo ga na izlasku iz zemlje uz, za sveobaveznu, izlaznu taksu u visini od 25 eura, tj. konvertibilnih pesosa), šaljemo smiješak u zastarjelu kameru u ćošku kioska i BIENVENIDOS EN CUBA!
Zamalo da zbog Dženaninog smiješka, koji je, čini se, ohrabrio policajca, ostanem bez žene. Ni pet-ni šest, on bi se odmah ženio: "jeste li udati"? Uslijedio je arsenal komplimenata. Da nisam bio toliko umoran, obratio bih mu se "biranim" bosanskim rječnikom. Ovo je, kasnije će se ispostaviti, bio samo uvod. Cmokću i dijele komplimente na svakom koraku. Plavuše su raritet na Kubi - za njih, očito, žene iz budućnosti!
Muzej ruma Nakon što smo se konačno dočepali kofera, sjedamo u "naš autobus, novija klimatizirana Toyota, s kojim ćemo u narednih deset dana krstariti Kubom, i pravac hotel. Bila je to košmarna noć, očito odgovor premorenog organizma. Nakon doručka, krećemo u obilazak Havane, grada koji je pod zaštitom UNESCO-a i koji broji dva od ukupno 11 miliona Kubanaca. Vozimo se avenijom Malecom, najdužom cestom u gradu, koja spaja stari dio grada uz more sa novim. Prolazi dužinom od osam kilometara i u njoj je mnoštvo hotela, glavna gradska bolnica, Američka ambasada... Ovdje je i spomenik posvećen američkim marincima koji su poginuli u eksploziji ratnog broda Maine, 1898. godine. Spomenik je podignut 1925. u namjeri da slavi prijateljstvo između Kube i Amerike. Aveniju je izgradio James Woods, tadašnji upravitelj otoka, 1901. godine, a zbog velikih valova, koji zapljuskuju obalu, često zna biti poplavljena i zatvorena.
Naša prva stanica je Museo del Ron, muzej proizvodnje ruma, uz cigare, zaštitni znak Kube. Mnogo je izuzetnih brandova ovog pića, ali vodeći je Havana Club. Počelo je u 16. stoljeću, razvojem industrije šećera, bijelog zlata tog doba. Iz sirupa šećerne trske proizvodio se fermentirani nektar, a kao nusprodukt rodio se rum, glavni sastojak najpoznatijih kubanskih koktela. Tamni rumovi, poput pet godina starog Carta de Oro i sedam godina starog Anjeho, mogu se piti čisti ili s ledom. Bijeli trogodišnjak, Carta Blanka, idealan je za pripremanje koktela - Cuba Libre, Mojito, Daiquiri... Ovaj prvi, Slobodna Kuba, navodno su stvorili Fidelovi revolucionari u čast pobjede. Druga dva proslavio je Ernest Hemingway. Tu su još Ron Colins, Cubanito, Mulata, Pinja Kolada i mnogi, mnogi drugi. Za Nobelovca se vezuje još i hotel Ambos Mundos, u centru starog dijela prijestolnice Habana Viaje. Na petom spratu, u sobi 509, finalizirao je svoj roman Za kim zvona zvone....
Kubanski kongres Idemo dalje. Na Trgu Plaza de San Francisco postaje jasno da su Kubancima turisti glavni izvor novca. Sve, ali baš sve im je "un pesos" - fotografiranje, snimanje, kao i sama informacija o bilo čemu. To je, razmišljam, prava zaštita autorskih prava, a ne kao ovi naši. Postaje mi jasna tvrdnja koju sam negdje pročitao da bi ovdje i Bill Gates svjetlosnom brzinom bankrotirao!
U starom dijelu Havane imali smo priliku vidjeti svu bijedu života na Kubi. Ulice su prljave, fasade uništene. U polusrušenim rupama, koje su nekada bile kuće, žive ljudi. Prostori su slični uništenoj zgradi Doma penzionera u Sarajevu. S balkona visi opran veš, djeca se igraju u prašini. I ovdje, kao i u drugim mjestima kojim smo prolazili, stariji lijeno sjede, kao da čekaju da život prođe. Na Kubi revolucija još traje - za golo preživljavanje. Sjećate li se kartica za tzv. fasungu? Ja sam bio dijete, ali se sjećam. Kubanci još žive na te famozne tačkice, mjesečno imaju pravo na određenu količinu brašna, riže, ulja, šećera, higijenskih proizvoda... Reći ću još samo da su nam prilazili na ulici i molili da im damo sapun. Sobarice u hotelima, također.
Formalni centar Havane je zgrada Capitolio, sagrađena 1929. godine po uzoru na Capitol Hill u Vašingtonu. Do 1959. godine u njoj je bio kubanski Kongres, a potom je pretvoren u centar kubanske Akademije nauka i umjetnosti. Danas je muzej. Pored je Parque de la Fraternidad, a ispred Placa Marti - glavni trg sa kinima, barovima, stambenim zgradama. U neposrednoj blizini je ulica Industria, u kojoj je smještena jedna od najstarijih tvornica cigara u Havani, uz rum, još jedan zaštitni brand Kube - Real Fabrica de Tabacos Partagas. Osnovao ju je Jaime Partagas 1845, godine. Ovdje se proizvode neke od najpopularnijih kubanskih cigara - Cohiba, omiljena Fidelova cigara, dok je još pušio, zatim Monte Cristo, Romeo i Julieta...
Umjetnost izrade cigara je tradicionalna, ali nezahvalna za radnike. Za deset sati, moraju napraviti 110. I sve to za 10 dolara mjesečno! Cijena jedne Cohibe je oko devet dolara! Kutija sa 25 komada je vrtoglavih 300 do 350 dolara! Zaboravio sam reći da se može iznijeti dvije flaše ruma po osobi i 23 komada cigareta. Za više, kažu, treba dozvola.
Na asfaltu, luda kuća! Prisutna su prijevozna sredstva svih oblika i dimenzija. Automobili su uglavnom američki iz vremena Franka Sinatre ili ruski iz vremena SSSR-a. Muzejski eksponati. Autobusi koji voze gradom, modifikovani su kamioni Mack, a zovu ih "Camille" ili "gau-gau", velike prikolice prepravljene u vagone, koje vuku kamioni. Na sredini svakog vagona je duboka udubina, što podsjeća na kamilu. Otud i ime.
Muzejski vozni park Naredna kategorija su "coco taxi", vozila dimenzije fiće, oblika šupljeg kokosa na tri točka. Meni više liči na prepravljenu ljusku od jajeta. Tu su još razne vrste bicikala, tricikala, kočija, volovskih zaprega i drugih točkastih mutanata. Zanimljivo, gužva je velika, ali nema nervoze i "biranih" bosanskih riječi. Ostao sam bez teksta! Tablice su, također, višebojne i označavaju privatna vozila (žuta), državna (plava i crvena), vojna (zelena), turistička ili diplomatska (crna). Prije nego sam saznao za ovu klasifikaciju, bio sam iznenađen kada sam ugledao najnoviju Audijevu šesticu, BMW-a sedmicu, pa Mercedes... A, zapravo se radi o vozilima u vlasništvu države koja se rentaju turistima.
Carretera national, glavna cesta na Kubi sa 2x3 trake, prolazi centrom otoka, po gotovo cijeloj dužini. Gledajući sa našeg aspekta, nije loša, ali daleko od evropskih standarda. S obje strane prostiru se nepregledne i netaknute zelene površine. Bujna, ali pitoma vegetacija, kraljevske palme, vitke i sa elegantnom krošnjom, nacionalni su simbol Kube. Plantaže banana i narandži. Ovaj zeleni raj, na putu do Santa Clare, grada gdje je vođena posljednja bitka revolucije, vizuelno su remetili nekakvi crvenoglavi lešinari crnog perja, koji su letjeli iznad nas. Ima ih 90 vrsta.
Santa Clara je grad u unutrašnjosti. Grad pobjede, grad u kojem se odigrala posljednja epizoda gerilskog rata. Priča kaže: Che Guevara je, nakon 18 mjeseci borbe, predvodio kampanju za oslobađanje zapadne polovine zemlje. 28. septembra 1958. godine - kolona predvođena Cheom, stigla je u Santa Claru. Buknule su borbe između gerilaca i vladinih snaga. Narednog dana, diktator Batista naredio je oklopnom vozu sa trupama i municijom da dođu i pojačaju odbranu. Ali..., pojačanje nikada nije stiglo. U Cheovoj zasjedi, voz se pokušao vratiti nazad prema Havani, međutim, pruga je bila uništena. Bukvalno zasuti molotovljevim koktelima, stotinjak vladinih vojnika pružalo je dvosatni otpor. Potom su se predali. Santa Clara je oslobođena 31. decembra. Kada je to saznao, Batista je pobjegao iz zemlje, ostavljajući otvoren put bradatim gerilskim borcima da uđu u Havanu 2. januara 1959. U južnom dijelu centra grada, smješten je Memorijalni centar i Cheov spomenik. Njegovi ostaci, ekshumirani 17. oktobra 1997. godine u Boliviji, pokopani su ovdje. Hasta la victoria, siempre! - Do pobjede, zauvijek!
Kastrov trg Nakon Memorijala "El comandanteu", vozimo se u srce Havane, do Plaza de la Revolution, velikog trga gdje spomenik revoluciji, visok oko 130 metara. Ispred njega je spomenik istaknutog revolucionara Jose Martia (1853-1895), najznačajnije književne ikone ovih prostora, mislioca, novinara. Od svoje 16 godine živio je u egzilu. Na ovom Trgu, koji spaja četiri glavne ulice, Kastro je držao one maratonske govore, koji su ga nerijetko odveli u nesvijest. A, s druge strane ulice, posmatra Che, iscrtan na zidu velike zgrade.
Vozeći se prema sjeveru na cesti Havana-Santa Clara, izlazi se na poluotok Zapata i Karipsko more, između Batabano i Cienfuegos zaljeva. Ima oblik cipele, naročito zbog duge i uske uvale koja predstavlja Zaliv svinja. 17. aprila 1961. godine, invazija Johna F. Kennedyja doživjela je potpuni fijasko. Pobuna je ugušena za 72 sata, a Fidelove su snage potom razmijenile ratne zarobljenike za lijekove i dječiju hranu. Prije revolucije, topla i vlažna Zapata nije bila naseljena, isključivo zbog komaraca i krokodila. Čak i sada, nakon velikih napora da se region spasi od akutne nerazvijenosti, ljudska populacija je slabo raširena. Isto je i sa komunikacijama. Nacionalni park je stanište bogatog i šarolikog životinjskog svijeta. Ovdje je i farma krokodila.
Naša posljednja destinacija bila je Varadero, turističko naselje i destinacija većine posjetilaca, smješten na 20 km dugom poluotoku, udaljen 150 kilometara od Havane. Svijet za sebe, turistički geto okružen veličanstvenim zelenilom i tropskom vegetacijom. A, tek plaže! Bijeli pijesak... Tirkizno more... Temperatura idealna... Ribice grickaju... Eh...
Kuba je jedno od posljednjih utočišta socijalizma u svijetu. Usprkos svim nedaćama krutog sistema, ljudi u ovoj predivnoj zemlji još nisu izgubili entuzijazam i vjeru u budućnost. Kubu treba vidjeti i doživjeti. Dobrodošli u svijet kubanski rastezljivog poimanja vremena.

Ostale vijestiArhiva