Nekada, u prvim danima života u Versaillesu, održavatelji fontana - fontainiersi - imali su obavezu da zvižde jedan za drugim pri prolasku Luja XIV kroz odaje. Svaka odaja imala je mirisnu fontanu na kojoj se palio vrlo suptilni tamjan, čim bi se kraljeva posjeta najavljivala, makar on tuda samo i prošao", objašnjava nam historičar u odajama dvorca koje su Luju XIV služile za specijalne noćne prijeme tokom kojih bi se sviralo, kockalo i pilo do ranih jutarnjih sati... Okrećemo se oko sebe - u jednom kutku nalazi se visoka fontana koja, kad se pobliže zagleda, oslikava detalj života ličnosti s kojom se, navodno, Kralj Sunca identificirao - grčkim bogom liječenja, glazbe i poezije, Apolonom.

Evropska kraljevstva na okupu
Detalji su urezbareni vještinom koja, iako danas gotovo nezamisliva na ovako sićušnoj umjetnini, manje čudi kada se zna da je Luj XIV bio obožavatelj autentičnih srebrenih bakroreza koji su u to vrijeme morali nadmašivati umjetnine svih drugih evropskih dvoraca. I uistinu, jesu: odaja je mala, ali okićena tako rijetkim predmetima - goblenima, slikama, pozlaćenim foteljama, skulpturama - da sama po sebi predstavlja muzej. A takvih je u Versaillesu, dvorcu izgrađenom u 17. stoljeću na zahtjev kralja koji je francusku monarhiju razvio u jedno od najmoćnijh carstava u Evropi - koliko politički toliko i kulturno - najmanje stotinu.
Prelijepi Versailles, međutim, nije odražavao samo moć već ponajprije crtu zbog koje je Luj XIV ponajviše bio poznat - hedonizam. Zato je dao da u polovini dvorca budu smještene njegove odaje zvane Veliki apartman (Grand Appartement), isključivo namijenjene večerima koje su se održavale tri puta sedmično, i koje čuvaju tajnu o dvorskim spletkarenjima. Ali i o uživanjima kakva danas u suvremenom jet-setu postoje tek kao puka i jeftina imitacija. Naravno, sav taj luksuz je neko trebao platiti... Vremenom, Luj XIV ostao je bez novca za finansiranje ratova i osvajačkih pohoda, pa ga je 1689. godine njegov vjerni ministar finansija Colbert natjerao da sve srebro, godinama vrijedno prikupljano, istopi! Niti njegov pranasljednik, posljednji francuski apsolutni monarh, Luj XVI, nije uspio nadomjestiti bogatstvo namještaja kakvo je nekada krasilo pariški dvorac. Versailles je ostao bez ijednog srebrenog predmeta po kojem se proslavio. Sve do 29. novembra ove godine. Strastveni antikvari prvog versajskog perioda, na čelu s čuvenim dekoraterom Jacquesom Garciom, prikupili su 150 najljepših djela od srebra iz raznih evropskih dvoraca - Rosenborga danskih kraljeva, Windsora, Chatswortha plemića Devonshirea, Forchtensteina prinčeva Esterhàzy, Hohenzollern pruskih prinčeva, Marienburga prinčeva od Hanovera, i Kremlja ruskih careva - i nakon godinu dana priprema privremeno ga smjestili u odaje Velikog apartmana. A sve s ciljem da se suvremenicima evocira sjaj vremena Kada je Versailles bio okićen srebrom.

Srebro je moć
Istoimena izložba trajat će do devetog marta naredne godine. Tom prilikom, u Versaillesu je organizirana i specijalna, premijerna večer onih bez kojih ovaj "veliki povratak srebra u Pariz", kako su Francuzi nazvali događaj, ne bi bio moguć - najstarijeg vlasnika proizvođača konjaka na svijetu Martella - Pernod-Ricarda, i to isključivo za njihove klijente. Između ostalih, i predstavnika firme u Bosni i Hercegovini. Naime, Martell je tako cijenjen u Francuskoj i svijetu da ga je vlada novim reformama u domenu kulture (Sarkozy je donio odluku da se umjesto države, najbolja privatna francuska preduzeća brinu o očuvanju i zaštiti najvrjednijeg historijskog nasljeđa) - odabrala da bude ekskluzivni sponzor Versaillesa do 2012. I ne čudi što baš njih: Martell, koji je izložbi pomogao s 800.000 eura donacije, organizirao je u odajama Velikog apartmana večer za pamćenje.
"Vi znate da se u to vrijeme niko nije kupao u Versaillesu; za Luja XIV kažu da se okupao jednom - kad su ga kao dijete krstili. Kako su u to vrijeme svi obožavali parfeme i stalno se prskali, Versaillesom je kružio ne baš ugodan miris. Zato su u svakoj odaji bile postavljene mirisne fontane", završava nam priču o prelijepim fontanama od srebra jedan od historičara dok izlazimo iz prve od šest odaja Velikog apartmana Luja XIV - Herkulovog salona. Ulaskom u ostale salone - Dianin, Marsov, Merkurov, Apolonov pa sve do čuvene Staklene galerije, koja ostavlja bez daha - dočekivao bi nas svaki put drugi historičar, pričajući detalje tadašnjeg života koji danas imaju prizvuk bajke...
Nas dvjestotinjak gostiju - na večernji prijem pozvani su Martellovi klijenti iz 22 zemlje diljem svijeta zajedno s novinarima - s divljenjem je posmatralo izloženo srebrno blago: ogledala teška po 420 kg, stolove od 350 kg, lustere teške jednu tonu, lampione visine čovjeka, svijećnjake, vaze, kupke korištene za osvježavanje pića velike poput kade, i razne druge predmete za koje je nemoguće naći adekvatan naziv jer danas više i ne postoje...
Nije čudo da je upravo njima tokom osam godina - od 1682., kada je kraljevstvo preselilo u Versailles - do 1692., kada je srebro istopljeno, Luj XIV uspio zapanjiti evropske plemiće. Toliko da je srebro postalo prava moda na dvorovima. I ovaj put, žene su odgovorne: Luj XIV se upravo zaljubio u srebro posjećujući prijeme koje je kneginja Anne d'Autriche, prva kolekcionarka srebrenjaka, priređivala u luksuznom stanu u Louvreu. Čim se, zahvaljujući rezultatima odličnih finansijskih reformi, kasa kraljevstva počela puniti, monarh je odlučio da dobar dio bogatstva uloži u čuvenu umjetničku manufakturu Gobleni i obavezao Le Bruna, prvog kraljevskog slikara, da mu nacrta željene predmete. Trebat će dvadeset godina da dvjesto srebrenih predmeta ugleda dan: nikada takav luksuz nije viđen niti na jednom dvoru u Evropi! Od tada, bogatstvo i moć kraljevstva mjere se po količini, težini i ljepoti srebrnih umjetnina u jednom dvoru. Zato se govorilo da je sjaj Versaillesa iščezao kada i srebro a tokom cijelog jednog stoljeća, preko Luja XV, Luja XVI pa do Francuske revolucije, nostalgično će se evocirati dvorski ambijent toga doba.

San jedne večeri
Tri stoljeća poslije, zvanice ekskluzivnog prijema imat će privilegiju da ga ožive. Nakon šetnje Velikim apartmanom, čekao nas je koktel-aperitiv, gdje su se mogli isprobati razni Martellovi konjaci, a kada su se otvorila vrata jedne staklene kugle, nastupio je muk: u salonu, gdje su se običavali održavati dvorski balovi, pružao se 500 metara dug stol na čijoj sredini je stajala žena u dugoj crnoj haljini. Zapjevala je. Njen operni glas za tren je proputovao nepreglednim salonom i poput magičnog štapića prenio nas u 17. stoljeće. Jedino nas je još odjeća podsjećala da je 29. novembar 2007. Dok su u pozadini violinist i pijanistica svirali baroknu muziku, mi smo se, jedan po jedan, približavali stolu i sjedali na sjedište označeno zemljom porijekla. Na mjestu gdje je pisalo Bosnie dočekao nas je meni koji je Alain Senderens, jedan od najčuvenijih francuskih šefova kuhinje današnjice, pripremio po uzoru na versajsku kuhinju: Souffle de brochet au beurre blanc et crustaces aux mangues i Perdreau braise farci aux cepes et foie gras emburree de choux au genievre.

Ostale vijestiArhiva