Teško je zamisliti pejzaž koji na čovjeka ostavlja snažniji utisak nego što to čini Himalaja. Himalaja predstavlja najveći planinski lanac na svijetu. Najveće planine svijeta smještene su upravo ovdje - recimo, one visoke preko 8.000 metara. Svih 14 nalazi se u Himalaji.
Ideja o iznošenju bosanske zastave na jedan takav osamtisućnjak, vrh viši od 8.000 metara, postoji već godinama. To je bio i prvenstveni cilj odlaska na Himalaju nas trojice Bosanaca razbacanih po svijetu: Zijah Kurtović, rodom iz Breze, trenutno živi u Chicagu, Fikret Karačić iz Sarajeva, živi u Vancouveru, a ja živim u Phoenixu, Arizona. Rodom sam iz Sarajeva. Svu svoju dosadašnju aktivnost (kao što je uspon na Akonkagvu, 6.962 metra, u Argentini prije dvije godine) posvetili smo tom cilju. S obzirom da nam je to svima bio prvi osamtisućnjak, izbor je pao na, po mnogima, tehnički najlakši Cho Oyu visok 8.201 metar - šesti vrh po visini iza Everesta, visok 8.850 metara, udaljen od Everesta svega tridesetak kilometara na sjeverozapad, na samoj kinesko-nepalskoj granici. Na tibetanskom jeziku Cho Oyu znači Tirkizno božanstvo.

Nemoguć život
Penjali smo se sa sjevera - iz Tibeta, iz Kine, odakle je i najlakši pristup, gdje je trebalo riješiti samo tri tehnička detalja. I, naravno, izuzetnu visinu. Na većim visinama koncentracija kisika u vazduhu se smanjuje. Kisika koji život znači! Naprimjer, u odnosu na vazduh na nivou mora, na vrhu Cho Oyu vazduh ima samo 35 posto kisika, a na Everestu 34 posto. Da napomenem da je život na visinama preko 8.000 metara nemoguć, jer obnavljanje i regeneracija ćelija u čovjekovom organizmu više nije moguća. Ćelije odumiru, što je prirodan proces, ali se nove ne mogu regenerirati. Na tim visinama strogo se preporučuje upotreba dodatnog kisika, prethodno komprimiranog u bocama. Takve boce i mi smo imali pripremljene.
Ponašanje čovjeka na velikoj visini, u atmosferi drastično razrijeđenog zraka je izuzetno kompleksan fenomen. I nepredvidljiv za svakog pojedinca. Ljudskom organizmu treba vremena da se navikne, ili bar pokuša navići, na takve ekstremne uslove.
Budući da su to grandiozne planine i da su za pristup na njih potrebni dani penjanja, obično se u podnožju planine napravi bazni kamp. Prilikom uspona izađe se na prvi kamp (usput se iznesu šatori i oprema za kamp i daljnje napredovanje) i onda vrati nazad u bazu. Nakon nekoliko dana odmora, ponovo se izađe na prvi kamp i prenoći. Naredni dan krene se stotinjak metara ka drugom kampu i vrati nazad u bazni kamp… I sve tako. Riječ je o napornom i dugotrajnom procesu takozvane aklimatizacije. Cilj je - postepenim napredovanjem ostaviti ljudskom organizmu dovoljno vremena da se navikne na uslove u kakvim do tada nikada nije bio.
Konačno, mi smo tek 39. dana krenuli ka vrhu. Dosegnuli smo visinu od 7.200 metara, čime smo pomjerili naše visinske rekorde. A onda je počeo da puše orkanski vjetar koji nam je odnio jedan šator i počeo cijepati ostale. Vodstvo ekspedicije koje je bilo povjereno IMG-u (International Mountain Guides) odlučilo se na povlačenje, a pošto smo već potrošili mnogo dana čekajući dobro vrijeme za nastavak - odlučeno je da se odustaje od uspona. Nas nekolicina iskusnijih smo negodovali, ali nije bilo koristi. Šerpasi su već počeli demontažu šatora i snosili su boce s kisikom.

Ishitrena odluka
U meni je sve vrilo od nezadovoljstva. Smatrao sam da je to nepravilna i ishitrena odluka. Prisjećao sam se uspona na Khan Tengri (7.010 m) 1991. godine, kada zbog jakog vjetra nas četvero iskusnih alpinista nismo uspijevali postaviti šator na završnom, vrsnom grebenu. Ili prije dvije godine, prilikom uspona na Akonkagvu (6.962 m), kada me je u dugačkoj traverzi do Kanalete pod samim vrhom jaki, prodorni, hladni vjetar šibao duže od pet sati, ali sam na oba vrha ipak izašao. Bili smo članovi velike međunarodne ekspedicije: 20 penjača iz sedam različitih država i 20 Šerpasa - penjača, kuhara, portera s velikom i organiziranom logistikom. Ekspedicija je mogla trajati maksimalno 49 dana i bio je utvrđen najkasniji datum dolaska stotinjak jakova da transportiraju kamp u dolinu.
A onda mi je na um pala ideja da pokušam ispenjati Ama Dablam, visok 6.856 metara, dvadesetak kilometara jugoistočno od Cho Oyua i svega nekoliko kilometara južno od Everesta u Nepalu. Ama Dablam je zasigurno najčešće fotografirana planina Himalaja - iz prostog razloga jer je najljepša. Izgleda kao britak bijeli, snježni nož zariven u nebo iznad veličanstvene Khumbu doline koja vodi u podnožje Everesta i predstavlja najatraktivniju planinarsku destinaciju na svijetu. Takvom pojavom izaziva strahopoštovanje, ali u isto vrijeme predstavlja pravi izazov za alpiniste širom svijeta. U svijetu ima 14 planina viših od 8.000 metara i preko 100 planina viših od 7.200 metara. Međutim, ljepota planina nije u njihovoj visini, nego u većim estetskim kvalitetima - u eleganciji. Ama Dablam je visok samo 6.856 metara, ali svako onaj ko ga je vidio, bilo uživo bilo na fotografiji, složit će se da je to jedan od najljepših umjetničkih djela majke prirode. Ja sam ga vidio na slici prije mnogo godina. I… nešto takvo se ne zaboravlja. "Ama" na jeziku Šerpasa znači "majka", a "dablam" je kutijica u kojoj se čuvaju dragocjenosti i koju su starije Šerpa žene nekada nosile oko vrata.
Glečer pod samim vrhom upravo liči na tu kutijicu, kao privjesak na vratu majke. U neposrednoj blizini nalazi se jedan od najstarijih budističkih manastira - Tengboche. Zemlja u okolini manastira smatra se svetom zemljom te se i Ama Dablam dugo smatrao svetom planinom, sve dok četvorica alpinista (Bishop, Gill, Romanes i Ward) nakon 20 dana penjanja nisu izašli na vrh, 13. marta 1961. godine. Od tada, gotovo 500 alpinista je uspjelo stati na vrh Ama Dablama.

Ostale vijestiArhiva