Kada je sredinom osamdesetih završavala Srednju umjetničku školu, Sarajka Manuela Ela Filipović nije ni sanjala da će život posvetiti kreiranju i dizajniranju cipela. Do tada je njena želja za daljnjim obrazovanjem bila usmjerena isključivo ka modnom dizajnu. Svoje je kreacije objavljivala u Oslobođenju, dvaput bila u finalnom izboru u natječaju tadašnjeg zagrebačkog Svijeta za najboljeg mladog dizajnera, te na izboru za najboljeg dizajnera beogradske Nade. Po završetku škole, njena jedina dilema bila je kuda dalje: u Beograd na Akademiju primijenjenih umjetnosti, Odsjek za klasični i moderni kostim, ili u Zagreb na Tehnološki fakultet, odnosno Institut za dizajn odjeće i tekstila?
"Pošto je beogradska akademija primala mali broj studenata i godinama se unaprijed znalo koga će primiti, odlučila sam se za Zagreb. U to vrijeme bilo je malo ljudi koji su se bavili modom. Amela Vilić, s kojom sam radila diplomski rad, i Sanja Džeba su dvije meni zanimljive osobe koje su u to vrijeme pokušale napraviti nešto drugačije i novo", prisjeća se Ela svojih početaka.

Odlazak u Veneciju
Dok je studirala u Zagrebu, otišla je u London, koji otada postaje važna referenca u Elinom životu i karijeri. Kada je u BiH počeo rat, odlučila je preseliti u Rim, gdje nije bila baš najsretnija. Koncem 1995. odlučila je upisati specijalnu školu za dizajn cipela u Veneciji.
"U Italiji postoje tri područja gdje se rade cipele: jedan je pokrajina Veneto, između Venecije i Padove, jedan u Toscani i jedan u Marconi. U jednom selu pored Venecije postoji škola koja je organizirana samo subotom za ljude koji već rade u svijetu cipela, a posvećena je tehničkom i dizajnerskom usavršavanju. Ja sam godinu dana svaki petak naveče sjedala na voz u Rimu i putovala do Venecije, pohađala školu i tako šest mjeseci dok nisam doslovce kolabirala i nakon toga se odlučila preseliti u Veneciju", prisjeća se Ela.
Prvi posao dizajnera cipela nakon venecijanske škole dobila je u jednom od najpoznatijih studija DBA, danas je to Alberto Del Biondi design studio. Našla se među 12 dizajnera, i dvije godine je provela u tom studiju, što je bila velika škola. No, ubrzo joj je i Venecija postala premala te ponovno odlazi u London, na Cordwainers College, specijaliziran za dizajn cipela.
"Smatrala sam da dizajner sam treba znati napraviti cipelu. Tada sam istovremeno radila u tvornici Gina Shoes, poznatom brandu u Engleskoj, koja ima mnogo klijentele iz šoubiznisa. To je jedina tvornica cipela u Londonu, i jedina koja cipele radi ručno. Dvije godine sam provela radeći sve: sjekla sam kožu, ručno radila s čekićem tamo gdje moraš napraviti jedan kaiš koji mora biti ravan kao linija na 5 mm, bez odstupanja, pratila proces kontrole i finalne proizvodnje. Najveći dio vremena sam provela u sobi koju oni zovu Closing room, gdje se sve isprobava, dodaju različiti dijelovi, razna pojačanja, pete, kaišići. To je bilo izvanredno iskustvo. Meni pomaže, jer lijepo je sjediti osam sati, crtati svoju cipelu i poslati crtež u tvornicu, a onda naiđeš na tehničara koji kratko pogleda crtež i kaže: žNe, ovo nije moguće napraviti'. Onda ti treba da sjedneš i da mu objasniš korak po korak kako se ta cipela pravi. Ne postoji stvar koju je nemoguće napraviti", tvrdi Ela.

Ljubav prema visokoj peti
Iako veli da je London ostavio veliki trag u njenom životu i da je to grad u koji će se vratiti da živi, odlučila je preseliti se u Barcelonu. Razlog: poziv od dizajnerske kompanije Te casan da se priključi njihovom timu dizajnera.
"Zaintrigirao me taj projekt. Pozvali su sedam dizajnera s različitih strana svijeta i svaki radi liniju po svojim crtežima. Tu su dvoje Talijana, dvoje Engleza, Japanka, Španjolac i ja. Te casan je nova kompanija, u kojoj mnoge stvari traba postaviti na svoje mjesto, ali mi je donijela mnogo novih iskustava. Ovo je bila jedinstvena prilika da možeš staviti svoje ime na cipele, premda još ne mogu reći da je to potpuno moja kolekcija."
Ela veli da nosi ravne cipele, ali da obožava dizajnirati cipele s visokom petom. Kad dizajnira, više je zainteresirana za konstrukciju, zanima je arhitektura proizvoda. "Dizajnirajući cipelu, shvatila sam da je sve stvar balansa i proporcije, jer obuću je teže dizajnirati od odjeće. Tu se radi o djeliću milimetra, koji može napraviti veliku promjenu u samom izgledu gotovog proizvoda", tvrdi Ela.
Njena prva cipela postala je iznimno popularna kada se našla na stranicama britanskog Voguea, u oktobru 2001. Ela tu cipelu naročito voli, jer je to prva koju je sama napravila, od pete i forme do kroja. Na njoj je radila dva mjeseca, istovremeno plačući i mašinom bruseći kožu.
Na pitanje da li je opravdano da cipela bude skupa, Ela je spremno odgovorila da je obuća velikih dizajnera skupa jer jednim dijelom plaćamo ime, reklamu i dizajn dućana. "Sve ulazi u tu cijenu, ali je ona najčešće opravdana. Velika imena koriste prvoklasnu kožu, mijenjaju formu, mijenja se peta, a to je jedan od najskupljih dijelova cipele. Modna revija je trenutak u kojem modni dizajner privlači pažnju. To dovlači mušterije u dućane i uvijek ćete tamo naći nešto što će vam se svidjeti. Ako želite takvu cipelu, morate je skupo platiti."
Elin omiljeni dizajner je Alexander McQueen, iako cijeni i Jil Sander zbog jednostavnih i pročišćenih linija, gotovo arhitektonskih linija cipele, koje je privlače.

Balkanske nošnje kao inspiracija
Ela godinama u glavi nosi skice projekta koji želi napraviti, a koji je vezan za bogato naslijeđe balkanskih nošnji. Oduševljena je narodnim vezom i starinskim odjevnim blagom. "Premda ne živim u Sarajevu više od 20 godina, želja mi je da postane sinonim za nešto drugačije. Imati tako važno naslijeđe obuće, veza i odjeće, mislim da je fascinantno. Nadam se da će neko sjesti i skupiti naše stare kostime, napraviti katalog, knjigu, izložiti to negdje, jer to je naše modno blago. Svaki put trčim kod onih teta u Zemaljski muzej, koje kopaju po starim fajlovima da bi mi pronašle neke sličice i fotografije iz starih vremena, koje bi mi mogle poslužiti za skice. Pokušala sam s Halidom Sušom iz Ilijaša raditi neki vez, ali moja kompanija sada nije spremna da to tehnički izvede."
Ela danas živi u Barceloni, a njen studio nalazi se u obližnjem Gaudijevom selu. Kompanija Te casan napravila je prvi dućan u New Yorku, u West Brodwayu, na Sohou, i to je najveći dućan cipela koji je ikad napravljen u ovom američkom megapolisu. Na tri sprata su smještene sekcije svakog od sedam dizajnera, između ostalih i ona s Elinim cipelama. Dućan je otvoren prvog decembra i do sada su primili izvanredne kritike.
Mnogo putuje, a dvaput godišnje obavezno ode u Milano, Pariz, New York. No, jedno putovanje posebno pamti: ono u Argentinu, u Buenos Aires. "Te casan je prva kompanija koja mi je priuštila da izaberem zemlju gdje želim napraviti svoj research trip. Izabrala sam Argentinu, zbog ljubavi prema tangu i Astoru Piazzoli. I nisam se pokajala, beskrajno sam uživala. I tamo bih se zasigurno željela opet vratiti", kaže Manuela.

Ostale vijestiArhiva