Maruha je Peruanka. Sitnih očiju i sitnog stasa, teško joj je procijeniti godine. Ima sina advokata u Americi. Kaže, usvojit će me. Meni prija ta njena ljubav. Ničim zaslužena. Upoznale smo se u Kinshasi, na izletu u Bonobos centar koji je organizovala američka ambasada, nekoliko dana nakon mog dolaska u Afriku.
Konvoj od nekoliko automobila krenuo je ispred Country kluba Elaeis. Susan McCarthy je oficir za moral u ambasadi i ovo je njena inicijativa. Danas nas vodi do Bonobos centra, rezervata za majmune, udaljenog 40-ak minuta vožnje od Kinshase po cesti punoj rupa.
Evo rođaka!
Jedinstvena je prilika za one koji posjete Kongo upoznati bonobose, ugroženu vrstu majmuna kojih ima još samo ovdje. Bonobosi su naši najbliži živi rođaci, čak bliži i od čimpanze.
Na početku rezervata naletimo na trgovca maskama i ostalim suvenirima, poredanim na deki. Sagnem se da pogledam masku koju cijeni 80 dolara, pa 60, i na kraju nismo ništa pazarili. Kinshasa je grad beskrajnih i zamornih cjenkanja. Oni imaju vremena. Ili misle da ga imaju. Krenu s trostrukom cijenom i onda taj proces traje i traje. Maruha kaže da ćemo ići u umjetničku galeriju gdje imaju bolje maske. A i ne moramo se cjenkati.
Posjetioci Bonobos centra mogu gledati ludorije majmuna iza ograde ili čak ući u ograđeni prostor za neposredan kontakt. Oni prilaze ogradi kad su nas vidjeli. Smiju se. Smijeh im otkriva zube. Komični su. Stvarno sliče ljudima. U ovim krajevima ih jedu. Rukujem se s jednim od njih. Pružam mu desnu ruku. Oprezno. Sve je uredu. Bezbjedno. Ali, mali nestaško mi uze flašu koju sam držala u drugoj ruci. Smije se. Meni. Odvrnu poklopac na flaši pa je nagnu i popi moju vodu. Kradljivac mali. Maruha se smije mojoj naivnosti. Majmun me nadmudrio. Svi se smijemo. Utom majmun prevari još jednog od nas. Na isti fol.
U Bonobos komuni ne komanduje mužjak nego ženka, premda je visoka svega 90 cm.
Vrućina je. Znoj mi se slijeva niz lice. Šetnja je bila duga, mjestimično i brdovita. Sad se nalazimo pored rijeke. Rado bih ušla u vodu. Ne vidim majmune da se kupaju. Kažu, oni ne znaju plivati. Eh, rođače, malo si smotan.
Milionski grad
Maruhin maternji jezik je španski. Moj maternji je bosanski. Naši su muževi Amerikanci. Naš svakodnevni život odvija se na engleskom.
Malo je događaja u Kinshasi. Malo je događaja kojima mi prisustvujemo, premda je to jedan od najvećih gradova u Africi, s nekoliko miliona stanovnika. I niko pouzdano ne zna njihov tačan broj. Priraštaj stanovništva je ogroman i predstavlja još jedan od mnogobrojnih problema ove zemlje.
U gradu postoji ville i postoji cité. Dva lica grada, bogati zapadnjački grad i siromašni afrički cité, urbanistički kontrast sa svojom "uradi sam" konstrukcijom. I sa svojom "uradi sam" ekonomijom, zaboravljeni od onih koji drže političku moć. Mi stanujemo i krećemo se uglavnom u dijelu zvanom ville.
ako sam opet nabasala na Maruhu, u kući američkih marinaca. Ispekli su cijelu svinju. Za vegeterijance i one koji ne jedu svinjetinu bilo je priloga napretek. Okupila se čitava američka zajednica Kinshase. Ja sam nova u gradu. Maruha je ovdje već godinu dana i upoznala me je sa svima. Čime sam to zaslužila?
Džemila je porijeklom Marokanka. I ona je udata za Amerikanca, a radi u američkoj ambasadi. Maruha me je upoznala i s Terezom. Ona je iz Ekvatora. Teks je, zamislite, iz Teksasa. Nosi kariranu košulju i farmerke s ogromnom kopčom na kaišu. Trebam li reći da ima i kaubojske čizme. Ostali su bili "obični" Amerikanci.
Na izlazu iz ambasade čekao je dječak. "Mama Americainne. J'ai faim", govori mi dok pokazuje svoj gladni stomak. Gleda me velikim, tamnim i molećivim očima. Dajem mu pare. U času se stvori još deset takvih. Bosonogih. Oni stanuju u cité.
Dan za umjetnost
Maruha je sa svojim vozačem čekala ispred moje zgrade. Danas je dan za umjetnost i kulturu. Odvezli smo se do umjetničke galerije Boboto. Kongoanci su vješti s drvetom, moj je prvi utisak u galeriji. Hiljade vrsta tvrdog i mekog drveta raste u kongoanskim šumama, kao i trava, lišća i životinjske kose. Sve to umjetnicima omogućuje veliki izbor sirovina za maske, skulpture i tkanja.
Skulpture obično slave plodnost ili prikazuju scene iz svakodnevnog života. Drvena žena nosi teret na glavi, muškarac nosi ribu zakačenu na štap na ramenu. Žirafa iskreće svoj dugi vrat.
Najpoznatije tkanje je kuba-platno, koje se nekad koristilo kao sredstvo plaćanja. Kuba je, inače, regija u istočnom Kongu i njeni ljudi su poznati kao izvrsni umjetnici. Dodirujem platno. Teško mi je odrediti od čega je napravljeno, ne vjerujem da je od lišća palme. Kupljeni komad sam prikucala na zid moje dnevne sobe.
Maruha mi je pokazala narukvicu od slonove kose. Prema legendi staroj 1.200 godina, nošenje ovakve narukvice štiti od bolesti i mamac je za sreću. Dva čvora na ovoj narukvici predstavljaju zemlju i prirodu. Konopi simboliziraju godišnje sezone. Pokrećući čvorove duž konopa podešava se dužina narukvice, ali i vjeruje da kreira ravnotežu između zemlje i prirode. Kao i onog ko je nosi. Nisam sigurna da su ove narukvice legalne u mnogim dijelovima svijeta, jer je slon na listi ugroženih životinja.
Onda smo prešle u UTEX, fabriku tekstila. Pažnju mi privlači jedan komad platna. Na jarkožutoj podlozi sa jarkoplavim ornamentima smješteni su krugovi, a u njima muškarac i žena. Mama i Papa, kako Kongoanci oslovljavaju jedni druge. Do njega, platno iste podloge, ali u krugu je Kabila. Joseph Kabila je prvi demokratski izabran predsjednik Konga još od njegove nezavisnosti 1960. godine. Njegov otac je isto bio predsjednik. Kada je ubijen 2001. godine, sin Kabila preuzeo je kormilo da bi u novembru prošle godine pobijedio na izborima. Nasljedna neka demokratija.
Šareno je u UTEX-u. Vrišti. Print na tekstilu. Boje su eksplozivne. Viđam ih na ulicama Kinshase. Žene sa omotanim balama platna oko struka, nose teret na glavi. Bez napora. Bez vidljivog napora. Vježbaju od malih nogu. Niko u gradu ne nosi teret u rukama. Tek sam došla u Afriku i nisam spremna za ovu eksploziju boja. Nisam ništa kupila.
Maruha poznaje sve kulturne događaje grada. A.F.R.I.C.A. (Association des Femmes pour des Rencontre Intellectuel Culturel et Artistique) se sastaje svakog drugog utorka u mjesecu. Današnji je susret u Grand hotelu, u kom se inače sve dešava. Hotel je centar zbivanja. Ovdje ću biti na vjenčanju Kongoanke Nelly. Ovdje ću izlaziti na večeru. Ovdje će se održati koncert Papa Wembe, najpopularnijeg kongoanskog pjevača. Ovdje ću doći na izložbu Umjetnost Kube, itd. Mnogi ekspatrioti žive u hotelu, što je vrlo prikladno, s obzirom da taksi službe u Kinshasi nema, a javni prevoz je priča za sebe. Tako da događaji tebi dolaze. U kombijima se stisne toliko ljudi da sam svaki put fascinirana tim brojem. Neki se čak vješaju s vanjske strane. Bijelci se ne voze u njima. A ni bogati Kongoanci.
Jezičke barijere
Maruha me je predstavila ženama iz udruženja A.F.R.I.C.A. Većina su imućne Kongoanke i poneka zapadnjakinja. Kongo je frankofonska zemlja. Ovdje ću imati problem. Niko ne priča engleski. Sem Maruhe. Ona i francuski govori odlično. Ja nabadam.
Ali, Maruha želi da ide. A ja sam tako voljna da se družim s ovim ženama, obučenim u vesele boje. Pa, ipak, bez Maruhe bih bila izgubljena. Jezička barijera je neugodan zid. I iznenadila sam samu sebe rekavši joj da ću ostati. Da, ja sa svojim jadnim francuskim, Maruha. Davno u školi učenim, nikad naučenim. Maruha kaže: "Ne brini, uskoro ćeš pričati odlično." Ona je optimista.
Moja nova prijateljica Joslyne mi je pomogla. Pomogla mi je da kupim sliku afričke žene s teretom na glavi u crvenoj haljini. Ona je pregovarala za mene i slikar po imenu Mutan je cijenu spustio. Ovo danas je dobrotvorni ručak udruženja žena Afrike i sav prihod ide u sirotište, uključujući i prodaju suvenira.
"Tu va soufrir ajourd'hui." Joslyn mi govori da će me danas napatiti vježbanjem francuskog. Ja ću nju podučavati engleski, ona mene francuski. Dogovor je pao. Pitam je šta radi. Ona spominje školu. Pogrešno shvatam da predaje u školi. Ne, posjeduje je. Upozorava me da budem oprezna s pili-pili, kongoanskim začinom. Uh! Kasno. Papren je.
Izvukli su moj broj na tomboli. Kupovinom ručka kvalificiraš se za tombolu. Boca vina i Tigo majica. Tigo je provider mobilne mreže. U Kinshasi nema zemljanih telefonskih linija. Svi imaju mobitele. Zbog tog je internet beskrajno skup i beskrajno nepouzdan, jer je sav prijem satelitski. Nisam mislila da ću ikad požaliti za Telekomom.
Ručak je počeo u jedanaest sati. Napustila sam Grand hotel u tri sata. Ne mogu da vjerujem da sam živjela na francuskom jeziku puna četiri sata. Nevolja na svašta natjera čovjeka.
Maruha me je zvala i sutradan da obiđemo sirotište u gradu. Sutradan je, nažalost, počinjao moj prvi radni dan.
Uskoro mi je poslala poruku sa željama za uspješan početak na poslu. Ona je bila na izletu u Kongo-Brazzavilleu. Što je druga država. Samo preko rijeke. Vidim ga s prozora moje sobe.

Ostale vijestiArhiva