Za prosječnog Evropljanina posjeta glavnom gradu Japana Tokiju je poput odlaska na drugu planetu. Nakon 11 sati leta iz Beča i noći iznad Rusije, u Japan obično dolazite u jutarnjim satima.
Prvi susret sa Zemljom izlazećeg sunca za umornog putnika, koji poput zombija baulja aerodromom, izgleda nestvarno. Dojam se pojačava putem do Tokija. Supermoderna mreža autoputeva se nalazi u nekoliko nivoa. U Tokiju se živi i putuje ispod, na površini i nekoliko nivoa iznad zemlje.

Otpad u okeanu
Ceste prolaze između nebodera na 20 i 30 metara visine. Zbog toga nije neobično vidjeti da su u zgradama, umjesto stanova ili kancelarija, na tim visinama postavljene reklame.
Tokio mi se učinio kao nevjerovatan mutant sjajnog filma "Blade Runner" i Manga crtanih filmova. S jedne strane svjedočite najnaprednijoj tehnologiji, a s druge vas zasipaju zvuci i glasovi koji prije pripadaju crtanim junacima ili videoigrama.
Grad Tokio se sastoji od nekoliko oblasti, a svaka ima svoj centar. Zbog toga se ne može reći koji je dio pravi centar grada prema evropskim shvatanjima. Zbog problema s prostorom, Japanci zemlju otimaju od Tihog okeana, koji zatrpavaju tonama recikliranog otpada praveći površine na kojima će se grad nastaviti širiti.
Osim s prostorom, jer na širem području Tokija živi skoro 30 miliona ljudi, a u samom gradu više od 15, Japanci muku muče i s opismenjavanjem. Korištenje kompjutera, mobitela i druge napredne tehnologije donijelo je opadanje pismenosti.

Brojni hramovi
Japanci za pisanje koriste starokineski jezik znakova kendži (kenji). Iako se svakog dana pojavljuju novi znakovi, Japanci sve manje pišu. Kendži ima između osam i deset hiljada znakova. U osnovnoj školi se nauči oko 3.000 znakova, a da biste čitali novine, trebate znati najmanje 5.000 znakova. Zato Japancima učenje stranih jezika, i bosanskog između ostalih, ne predstavlja veliki problem.
Jedan od najstarijih japanskih budističkih hramova koji smo imali priliku posjetiti je Sensodži, koji se nalazi u dijelu Tokija zvanom Asakusa. Riječ je o najstarijem hramu u Tokiju, čija je izgradnja završena 645. godine. U ovaj hram Japanci dolaze da se pomole bogovima i precima te da zatraže sreću i blagostanje u životu.
Ispred hrama se nalazi veliki broj prodavnica u kojima se prodaju sve vrste japanskih suvenira i hrane pa je doći tu i ništa ne kupiti ravno svetogrđu. Ako ste zainteresirani, kod ovog hrama možete iskoristiti priliku i provozati se u rikši, tradicionalnim kolicima koja vuče čovjek.
Na kraju, u Tokiju smo vidjeli i nešto bosansko. U vrijeme naše posjete film Jasmile Žbanić "Grbavica" prikazivao se u tokijskim kinima.

Šoping u Tokiju
Šoping u Tokiju je nezaobilazan. Najčešće se kupuju razni suveniri: štapići za jelo, setovi za sake, lepeze, kimoni nisu skupi i mogu se naći u milionima varijanti. Cijene, naravno, variraju od toga gdje kupujete.
Sve evropske modne marke su zastupljene na skoro svakom koraku. Iako se većina butika nalazi u najskupljoj ulici na svijetu Omote sando, cijene se ne razlikuju od onih u evropskim metropolama.
Nezaobilazna stanica je elektronički grad Akihabara. Zamislite stotine nebodera i u svakom prodavnicu tehničke robe. Cijene su niže nego u Evropi, a kao stranac, dobivate dodatni popust. Pazite samo da ne kupite neku tehničku robu čiji je softver samo na japanskom jeziku.

Zabrana pušenja
Japanci su strastveni pušači. U većini lokala i zatvorenih prostorija pušenje je dozvoljeno u određenim prostorima. Ono što nas je najviše iznenadilo je zabrana pušenja na otvorenom.
Pušači moraju paziti kuda hodaju dok puše. Ako ste krenuli ulicom i zapalili cigaretu, morate obraćati pažnju na znakove koji su iscrtani na trotoarima. Ako zagazite u nepušačku zonu, možete se naći u neprilici i platiti kaznu od 5.000 jena, odnosno, od skoro 35 eura.

Nezaobilazni suši
Nezaobilazno jelo japanske kuhinje je suši (sushi). Tokio je pretrpan suši restoranima. Suši možete pojesti svugdje, od prikolica na ulici pa do luksuznih restorana. Sirova riba se obično mota u alge u šta se dodaju razni začini.
Jedan od najpoznatijih japanskih specijaliteta je kobe govedina. Radi se o mesu koje se dobiva od goveda koja se tokom života poje pivom i svakodnevno masiraju. Kilogram ovog mesa košta 100 eura, a po kobe govedini ime je dobio američki košarkaš Kobi Brajant (Kobe Bryant).

Karaoke
Omiljena zabava Japanaca su karaoke. Mjesta na kojima se izvode karaoke se nalaze u skoro svakoj ulici. Obično su to višespratnice u kojima se na svakom spratu može pjevati različita vrsta muzike.
Japanci na karaoke odlaze u svakoj prilici. Nije bitno da li se radi o porodičnom, poslovnom ili običnom, prijateljskom druženju.

Ostale vijestiArhiva