Grad u kojem sam provela cijelu godinu kao član UNove misije budan je jednako i u podne i u ponoć. Ljudi su prijatni i uslužni. Toliko da često pretjeruju. Čak i kada govore engleski, strankinjama se obraćaju sa madam. Uticaj kolonizatora, Francuske. Svidio mi se taj oblik oslovljavanja, moram priznati…
Proteklog su se decembra i januara građani Damaska, najstarijeg neprestano naseljenog grada na svijetu, njih oko šest i po miliona stalnih i oko milion i po onih koji svakodnevno dolaze, smrzavali, jer je temperatura bila oko nule, što je za tamošnje uslove nezapamćena zima. No, to ih nije spriječilo da uobičajeno masovno cirkuliraju ulicama. I čine grad jednako budnim i danju i noću. A, ulicama grada kojeg je još rimski imperator Julian zvao "biser istoka", koji je i u Kur'anu pomenut kao "grad sa stubovima koji kao da nikada nisu bili izgrađeni na Zemlji", i koji je pod imenom Damesk opisan i u skriptama drevnih faraona, šetaju različiti ljudi, različitih temperamenata i pogleda, raspoloženja i stilova odijevanja.
Neke žene su, kako islam nalaže, pokrivene, iako ne sasvim. Mislim da sam sasvim pokrivene, onako, preko lica, češće viđala posljednjih godina u Sarajevu, nego u Siriji. A i Bajram se na ulicama Sarajeva svečanije osjeća, moram primijetiti jedno od većih iznenađenja.

Cjenjkanje - neophodna vještina
Ovdje je sasvim normalno da djevojke nose pripijene farmerice, majicu - i maramu na glavi. Isto tako je normalno da hodaju odjevene po posljednjoj modi, čak i slobodnije nego u nekoj od evropskih metropola. Nisu svi Arapi tamnoputi i zato mi nije bilo jasno kako, čim uđem u trgovinu, znaju da nisam njihova i obraćaju mi se na engleskom jeziku.
Bio taj engleski dobar ili loš, a češće je loš, oko cijene se možete dogovarati. Iako sam vjerovala da si cjenjkanje nikada ne bih dozvolila, u strahu da nehotice ne ponizim prodavača, brzo sam shvatila da se to podrazumijeva: ili se cjenjkaš, ili platiš i sto posto skuplje. A cjenjkati se može i kalkulatorom: piše on svoju cijenu, ti svoju… Dok se ne dogovorite osmijesima, rukama.... I zabavno je. Znaju to tamošnji trgovci.
A kada već pominjem trgovce i trgovine, ne mogu da ne pomenem i (souq) sukove, odnosno, bazare. Glavni je Hamadiyyeh Souq, smješten u srcu Starog grada, opasanog zidinama i kapijama još iz doba helenizma, kroz koji možete hodati satima i kupiti sve što zamislite. Čak i oguljen bijeli luk, koji je u ogromnim količinama najvažniji sastojak jela. No, nema suhog mesa i suhomesnatih proizvoda, ni u kojem obliku. To se u Siriji ne jede, ali je zato omiljeno samo četrdesetak kilometara dalje - u Libanonu. Najviše pažnje na souqu strancima privlače one šarolike i svjetlucave stvari, svileni šalovi, pašmine i haljine koje bi Trnoružica i Pepeljuga i njene zle polusestre i Zlatokosa i ostale iz te svite sigurno kupile, začini u raznim bojama, u velikim drvenim kutijama, drvena burad sa maslinama, štandovi sa mirišljavim sapunima domaće proizvodnje, nakit, glomazan i zanimljiv čak i neljubiteljima džidža. I ćilimi su ovdje atrakcija. Više strancima, nego mještanima, kako to obično biva. Koštaju i po šest hiljada dolara. Dio sukova na koji se nisam mogla navići bio je onaj gdje prodaju meso: pred prodavnicama obješene mrtve krave, ovce i kamile s kojih otjeraju muhe rukom, odsjeku komad i prodaju. Iz izloga te pečenim očima gledaju jedna na drugu poredane jagnjeće glave… Umalo sam postala vegetarijanac.

Savršeni haos na ulicama
Hamidiyyeh nije jedini bazaar. Postoji i onaj na kojem se prodaju samo slatkiši. A kolači su sitni i odlični, uglavnom od pistacija, iako malo preslatki. Postoji i bazar samo za ručne radove. Donedavno je, u srcu Starog grada, bio jedan gdje se prodaju ptice. Više ga nema, zatvorila ga Vlada radi opasnosti od ptičije gripe.
Obilasci hamama, odnosno, javnih kupatila, u koje idu isključivo žene sa ženama i muškarci s muškarcima, društveni je događaj. Dječaka od tri godine već smatraju muškarcem, tako da mu nema ići sa mamom i njezinim drugaricama na brčkanje, tretmane ljepote, masaže eteričnim uljima i ostale divote koje se nude po prihvatljivim cijenama. I cijene frizera su niske. Frizerski saloni i saloni ljepote su na svakom ćošku, a moja prijateljica, Sirijka Abir, za više od četrdeset godina, koliko je stara, ne sjeća se da si je sama oprala kosu ili nalakirala nokte… Žena već iz srednjeg sloja niti stan sama ne posprema, mnoge ni ne kuhaju. Ni o svojoj djeci sama ne brine, čak i ako ne radi. To za njih obavljaju brojne doseljenice sa Filipina i iz Šri Lanke, za zastrašujuće male pare.
Kada sam tek stigla, čula sam od jednog Holanđanina da su građani Damaska veoma naporni plavušama i da ih doslovno diraju na ulici. Ispričao je navodno iskustvo svoje žene. No, kasnije sam imala priliku šetati sa najplavljom plavušom, Šveđankom Evom. I niko ju nije dotaknuo. Tako da je Holanđaninova plavuša ili magnetski privlačna ili lažljiva. Istina, nije ugodno šetati samoj ženi po starom dijelu grada, jer je to ovdje neobično, pa onda bulje, ali niko nikoga ne dira.
Kad posmatrate kako voze, prije nego što se priviknete, čini vam se da će se svakog trenutka desiti katastrofa. Ali, njihov sistem vožnje u sedam traka, tamo gdje su predviđene tri, nedavanja žmigavaca, ignoriranja semafora i policajaca - funkcionira. Tako voze i taksisti, a pritom i puše, ne pitajući vas da li vam smeta. Tako sam nekako nakon par mjeseci i sama vozila.

Grad krajnosti
Ovdje uličnog kriminala gotovo da nema. Ljudi su prijatni i jedini nasilnici koje sam sretala su upravo taksisti. Taksimetre strancima ne uključuju, a novčanica koju dam im je, iako se držim za velikodušnu, uvijek premalena. I traže još. Kada im tu istu, ili čak manju novčanicu, da moj muž, još se ljubazno zahvale.
Damask je grad krajnosti - trgovine su ili neuredne i prljave toliko da morate ne disati, ako ne biste da dišete čistu prašinu, ili su čiste i sređene poput apoteka.
Kada se vozite gradom, možete u trenutku biti u urednoj ulici, a u narednoj ćete pomisliti da ste na gradskoj deponiji. A smeća je zaista toliko da se pitam imaju li deponiju? Kako im ne smeta?!
Možete vidjeti nevjerovatna, veleljepna arhitektonska zdanja, i onda, minutu kasnije, dno ljudske bijede od kojeg se stisne srce. Na svim zgradama je nepregledno more satelitskih antena. I u bogatim i u siromašnim naseljima. Čini se da imaju barem po dvije za svaki stan i da ovdje ljudi, kada nisu na ulici - gledaju televiziju.
Pa, i priroda kao da se pobrinula za krajnosti: Damask je grad za koji bi se moglo reći da je gotovo u pustinji, kiša je iznimna rijetkost, a za tamošnju rijeku Baradu naša je Miljacka raskošna ljepotica, no na manje od sat vremena vožnje nalazi se Golanska visoravan, plodna zemlja vulkanskog porijekla, dobro opskrbljena vodom.
Damask ima jedno jedino brdo, Djebel Quassioum, koje dominira gradom sa sjeverne strane. S njega je pogled na grad čiji se kraj ne da vidjeti - prostire se sve dokle pogled doseže. U podnožju su bespravno sazidana palestinska, sirotinjska naselja. Bezbrojne uličice i kućice, bez adrese i poštanskog broja.

Neodoljiva predjela
Noćni život ne podrazumijeva mir i tišinu. Sve trgovine su otvorene do kasno u noć, isto tako frizerski saloni, restorani… ali, zato se sve ujutro i otvara kasno. Tamo ne važi fraza raniti kao pekar, jer prvo svježe pecivo stiže tek oko deset ujutro.
I restorani su u krajnostima, kao i sve drugo - ili čisti k'o suza ili toliko prljavi da nije jasno kako ih inspekcija nije zatvorila još prije devet godina, jer su posljednji put očišćeni prije deset. Ovdašnje fast food jelo zove se šaurma i neki je oblik donera.
A, kada ste u čistom restoranu, onda zaista možete da se prepustite užitku u ukusnoj hrani. Mene su ovdašnja predjela, zvana "meze", sasvim opčinila.
Sve što sam napisala tek su neke od sličica iz albuma koji sam Damaskom punila cijelu godinu. Grad u kojem svi stanovi u kojima sam bila, uključujući i naš unajmljeni, izgledaju kao odaje iz Hiljadu i jedne noći, s mnogo ogledala, ćupova, stilskog namještaja, sjaja. Koji je nemoguće ne voljeti kada u sjećanje prizoveš ljubazne komšije ili činjenicu da u januaru možeš ručati na terasi… Grad u kojem nisu čuli za većinu novonastalih evropskih država, ali u kojem ponosno svima možete reći da ste iz Bosne - i znaju gdje je. Neko zbog rata, neko zbog religije, neko iz nekog sasvim trećeg razloga… Svejedno… Znaju.
Grad u kojem na ulici ne možete vidjeti psa, ali su zato gospođe mačke neprikosnovene gospodarice kanti za smeće. Grad u kojem svako malo vidite jedan od onih starih, prekrasnih automobila za kojima moj muž čeznutljivo uzdiše… Grad u kojem su cipele nerazumno jeftine i u kojem na svakoj zgradi, čak i na prozorima automobila nose sliku svog plavookog predsjednika i njegovog tate, koji je takođe bio predsjednik...
I grad u kojem vam u svakom razgovoru domaćini, s osmijehom, kažu "ahlan-wa-sahlan", odnosno, "dobrodošli".
Grad u kojem je toliko prašine da vam se čini da je možete vidjeti golim okom. Grad u kojem zubari uglavnom ne nose bijele mantile…
Grad koji sigurno vrijedi posjetiti i učiniti ga malo i svojim.

Ostale vijestiArhiva