Još od djetinjstva sanjala sam o Brazilu kao o egzotičnoj zemlji u kojoj se fešta, ludo pleše i igra fudbal. Kada bi se pomenuo Brazil, ja bih odmah stvorila sliku rasne brazilske žene u minimalnom bikiniju, sa peruškama na glavi, dok u zanosu plese sambu na karne valu. Druga aluzija na Brazil je, naravno, fudbal.
U Brazilu nisam vidjela niti jedno niti drugo, ali je bilo stvari za koje nisam ni slutila da postoje. Za nas Bosance potrebna je viza, a za vizu se mora imati pozivno pismo, potvrda o radnom odnosu, slika i 20 dolara takse. Mi smo putovali iz Lisabona, jer svi putevi za Brazil vode preko Portugala i njihove avionske kompanije TAP. Na sarajevskih 10 stepeni bilo je nemoguće zamisliti 35 Celzijusa u Salvador da Bahiji.
Spavamo u Lisabonu, gdje pada sitna i dosadna kiša. Prtljag je otišao direktno, pa se snalazimo sa ručnim prtljagom i bez pidžama. Na sreću, u hotelu otkrivamo četkice za zube i paste koje su nas obradovale.

Brazil, konačno!
Na aerodromu gužva, u petnaest minuta polijeću oba aviona, za Rio de Janeiro i Salvador da Bahiju. Posmatram ljude oko sebe, zapažam Brazilce, Portugalce, Italijane. Svi postaju nestrpljivi jer slijedi osmočasovni let za Salvador da Bahiju. Koji je prošao bez problema, ako izuzmemo povremene turbulencije i probleme sa menijem.
Nakon osam sati stisnutog sjedenja u avionu, sa saputnikom zavaljenim u spušteno sjedište ispred mene, bez sluha za moju visinu od 181 centimetar, jedva sam dočekala da stanem nogom na zemlju. Više nisam razmišljala o upozorenjima da budemo pažljivi jer sve kradu, jer smo bijelci, jer smo Evropljani, pa treba sakriti sve što bi privuklo pažnju: fotoaparate, kamere, skupe sunčane naočale, markiranu garderobu, jer, navodno, zbog svega toga možeš lako izgubiti život. Ne skretati nigdje sa glavne ulice, dobro pogledati prije nego uđeš u bar... Nakon osmočasovnog leta meni to više nije predstavljalo nikakav problem... Odmah da napomenem da se ništa od navedenih stvari nije dogodilo, osim što je momak koji povremeno obilazi kuću u kojoj smo bili smješteni, kada je vidio moje nove papuče pored bazena, mirno i dostojanstveno ih obuo, a meni ostavio svoje stare i ofucane. Bile valjda njegov broj, a i nove, pa što da ne.
U Salvador da Bahiji dočekuje nas temperatura od 33 stepena i zadah vrućine od kojeg sam mislila da ću se onesvijestiti. Carinske kontrole i tri popunjena formulara, četiri duga reda putnika koji čekaju na pregled pasoša. Zidovi izlijepljeni plakatima da je seksualno zlostavljanje djece kažnjivo, trgovina bijelim robljem također. Dolazimo na red, suprug na jedan šalter, ja na drugi. Uniformirani muškarac uzima moj pasoš, gleda korice i na trenutak se zbuni, čita ponovo odakle sam došla, okreće; moram priznati da sam se smijala u sebi. Bijah impresionirana brzinom kojom se snašao i izgovorio Ex Yugoslavia. Klimnuh glavom, on se okrenu da pogleda spisak zemalja za čije građane treba viza. Gledam i ja. Vidim Bahame, Bolivija, čini mi se da ugledah i Croatia, ali Bosne nema. Tu se on ponovo zbuni, a ja, valjda impresionirana prethodnim postupkom, odlučih da mu pomognem pa rekoh da sam uredno izvadila vizu. On odahnu i ljubazno se zahvali i tako legitimno stupih na brazilsko tlo.
Prvo što nas je dočekalo bio je sumanuti način vožnje. Sjeli smo u malog Forda koji je vozila naša rodica, inače Italijanka, ali s vozačkim manirima rođene Brazilke. Sjedeći na zadnjem sjedištu, dok prelazimo preko ležećeg policajca, lupila sam glavom o krov automobila i slomila naočale koje su mi bile na glavi. I sada mi je više žao naočala nego glave. Pomislih u sebi: "Pa, dobrodošla".

Na fiesti
Salvador da Bahia nalazi se na zapadnoj obali Brazila, na Atlantskom okeanu. Ima oko tri i po miliona stanovnika; oko 80 posto je crnačka populacija. Saznajemo da se sljedećeg dana u gradu održava fešta religijskog tipa, zbog koje se svi tradicionalno oblače u bijelo. To veče smo izvukli neke bijele krpice, tek da ispoštujemo tradiciju.
Tačno u sedam sati fiestu otvaraju Baiane (žene obučene u bijele široke suknje i bluze sa dosta nakita oko vrata i na rukama), noseći cvijeće i nudeći tradicionalnu hranu. Inače, hrana je jaka, sa dosta mesa i ribe, obogaćena voćkama kojima je teško zapamtiti ime. Kada se skupi dovoljno ljudi, oko devet sati, formira se povorka koja kreće u šetnju dugu petnaest kilometara. Na svakom koraku nude se hrana, žestoko piće, voda, pivo, a sve uz glasnu muziku od koje nakon izvjesnog vremena stomak počne da podrhtava. Neki su formirali grupe. Gandijevi sinovi naziv je grupe koja je stavila indijske turbane na glavu, Komunisti su bili oni sa crvenim zastavama...
Na otprilike sedmom kilometru čekalo nas je vatrogasno vozilo koje je sipalo vodu po koloni. Bilo je prijatno osjetiti vodu na nesnosnoj vrućini, a onda i oni koji su bili pijani (dakle, većina) na taj način su se malo otrijeznili. Kada sam počela osjećati blagu nesvjesticu, pomislila sam da nije bilo baš pametno tako nepripremljen uletjeti u kolonu u kojoj te nosi masa, pa ne možeš ni lijevo, ni desno.
Prvi dan u Brazilu završio se oko deset uveče, sa teškim nogama i pečenom kožom. Sljedećih par dana popravljali smo štetu sklanjajući se u hlad i lijepeći po sebi kilograme kreme. U toku dana ipak smo išli na prelijepe plaže u blizini grada i kupali se u toplom okeanu.

Kulturni šok
Jedne od tih večeri vidjeli smo i događaj koji ćemo pamtiti dok smo živi. To je ritual Condomble. Porijeklo rituala je iz Afrike, a u ovo područje je stigao s robovima koji su tu dovoženi i kasnije prodavani. Posvećen je Orixama. Orixa su bića koja održavaju vezu između ljudi i Boga. Ima ih 17, a neki od njih simboliziraju vodu, vatru, grom, rat, ljubav... Ritual se održava u velikoj zatvorenoj prostoriji sa sjedištima okolo i podijumom na sredini. Okolo sjedi publika. Dok iščekujemo šta ćemo vidjeti, neobavezne razgovore i čavrljanje prekida jak zvuk afričkih bubnjeva. Na podijum na sredini ulaze prvo tri muškarca odjevena normalno, udarajući u bubnjeve. Zvuk je jak - prodire do kostiju. Dok gledamo u njih, na podijum utrčavaju dvije osobe. Muškarci su, pretpostavljamo. Jednom je tijelo prekriveno hiljadama krpica različitih boja. Na licu maska. Drugi je kompletno prekriven granjem, takođe sa maskom. U rukama su im svježe ubrane grane, prekrivene lišćem. Plešu prateći ritam. Onda, na zaprepašćenje nas koji ne poznajemo stvari, počinju granama da udaraju publiku po glavi i ramenima. Masa se instinktivno povlači. Neki ipak ostaju. Jedan je ostao, ali se pokušao zaštititi rukama. Što se više štitio, oni su jače udarali po glavi. Bi mi neprijatno gledajući to. Muzika je sve glasnija. Oni su tukli sve jače i brže. Sa zaprepašćenjem posmatramo prizor.
Odjednom su se neke od žrtava (oni koji su dobili po glavi) podigle i počeli da prave nekontrolirane pokrete. Prvi put u životu vidjela sam religijski trans. Jedna je žena ispružila ruke kao mjesečar i trčkarala tamo-amo; drugi muškarac je uvijao tijelo, zatvorenih očiju. Nekoliko osoba je radilo takve stvari. Religijsko objašnjenje je da su u njih ušle duše bića zvanih Orixa.
Poslije ovoga izlazimo šuteći. Nismo bili u stanju progovoriti. Prije nego smo došli, neke osobe su nas pokušale upozoriti da ćemo doživjeti kulturni šok. Nisam razumjela šta to znači. Sada sam shvatila.

Život je muzika
Ovdje je sve vezano za muziku. Muzika znači život. U sve je utkana. Svaka ceremonija, ritual, događaj, važan i nevažan, sve je popraćeno muzikom.
Tih dana bio je organiziran muzički događaj u mjesu Madre de Deus, nedaleko od Salvadora: petnaest dana koncerata na kojima je svako veče nastupao neko od lokalnih zvijezda. Veče koje smo mi posjetili odradila je poznata reggae grupa. Činilo se da je čitav grad na koncertu. Ovdje se dolazi porodično. Za jednim stolom mogle su se vidjeti četiri generacije. Od osamdesetogodišnjih staraca do četverogodišnje djece koja su popadala od umora i zaspala za stolom.
To veče osjećam da mi je dosta promjena i uzbuđenja. Poželjela sam da se vratim kući. Ostao je još jedan dan koji smo iskoristili za kupovinu poklona i pakovanje torbi.
Sljedećeg jutra slijećemo na lisabonski aerodrom sa četiri sata vremenske razlike. Neljubazni portugalski službenik prijeteći objašnjava da moramo popuniti formulare, jer nemamo evropski pasoš. U protivnom, ne možemo proći pored njega. Onako pospana, shvatih da smo se vratili u suhi materijalni evropski svijet, pun pravila i formalnosti. Uz neprijatnost koju sam osjećala gledajući u ljutito lice službenika, osjetih se srećnom što sam imala priliku da doživim Brazil i da taj doživljaj čuvam u sebi čitav život. To će biti moja odbrana od svijeta u kojem živimo.

Ostale vijestiArhiva