Dok sam se spremao za putovanje, prikupio sam mnoštvo informacija za koje sam mislio da će mi pomoći i olakšati moj boravak u Riju. Mislio sam da otprilike znam većinu stvari, počevši od samoga leta, koji traje negdje oko 15 sati, preko znamenitosti koje su nezaobilazne pa sve do mjera opreza koje su bile gotovo na svim web stranicama. Neki moji prijatelji su mi savjetovali da čak za vrijeme boravka unajmimo i privatne čuvare da nas ne bi opljačkali. Prvi susret sa vodičem u Zagrebu se sveo na ista upozorenja koja su se nastavila tokom putovanja do Rija.

Špica na plaži
I napokon, nakon 15 sati leta (iz Zagreba preko Frankfurta), slijećemo u Rio. Svi onako lako prepoznatljivi, izrazito bijelog tena, u debelim jaknama i čizmama, po nekim našim saznanjima bili smo lak plijen za tamošnje stanovništvo. Dok smo stajali na izlazu iz aerodromske zgrade i preplašeno gledali okolo (da nam je bilo koji dobroćudni Brazilac prišao i zaželio nam dobrodošlicu, svi bismo se razbježali po terminalu), nismo ni osjetili da je vani temperatura 24 stepena, a bilo je tek 5 sati ujutro. Jedva smo čekali autobus koji nas je prebacio do grada.
I krenuli smo. Prelijepi izlazak sunca, zelenilo kao iz bajke, lijepo uređene ceste uvjerili su nas da je Rio najljepši grad na svijetu.
Poslije kraćeg zadržavanja u hotelu, krećemo u razgledanje grada. Osam je sati, kažu da se noć prije "lomilo" do zore, ali ono što nas iznenađuje je špica na plaži i oko nje. Tu se mogu vidjeti oni koji su tu još od prethodne noći, a i oni koji su poranili da se okupaju dok se more nije diglo (negdje iza 11 sati počinju veliki talasi tako da plivanje nije moguće). Iako su noć prije bile desetine hiljada ljudi na ulicama, gdje se plesalo, pilo i jelo, ulični čistači doveli su sve "pod konac" do 11 sati. Ulice su čiste kao da se očekuje dolazak nekog zvaničnika ili visokog predstavnika u grad. Već u podne temperatura dostiže 33 stepena. Ulice su spremne za prvo veče završne ceremonije koja će se održati na Sambadromu.

Bande sambe
Čitav grad živi za karneval, ili karnaval - kako se u originalu izgovara. Značenje je vrijeme bez mesa ili mesni post. Karneval potiče iz 15. vijeka i dolazi sa Azorskih otoka, poslije je prenesen u Portugal da bi na kraju završio u Brazilu. U početku je bio privilegija bogatih da bi se u novije vrijeme pretvorio u jednu od najvećih turističkih atrakcija na svijetu. Obični ljudi su imali tradiciju ulične proslave i svoju takozvanu jongo muziku, preteču sambe. Danas karneval predstavlja takmičenje škola sambe ili, kako ih oni zovu, "bandi sambe", koje se takmiče u dva takmičarska dana. Sambadrom je mjesto gdje se održavaju revije škola koje u sat i dvadeset minuta moraju da pošalju neku poruku. Obično su te poruke socijalne, vjerske, političke. Ocjenjuju se harmonija, stil, koreografija, vrijeme, poruka, kolorit... Najbolja škola osvaja nagradu koja je otprilike oko milion eura - naravno, velika svota novca koju država izdvaja da bi stimulisala karneval i čitavu mašineriju.
Škole sambe se pripremaju po čitavom Brazilu, ulažu u svoj stajling, kostime, muziku, marketing da bi samo jednog dana i u samo sat i dvadeset minuta pokazali šta znaju. Kolone improviziranih automobila, na kojima je ponekad i do 30 plesača, uredno čekaju na svoj defile u nekoj od ulica oko Sambadroma, a plesači sve vrijeme plešu i zabavljaju se sa turistima koji naviru u Rio svakog minuta.
Mi napuštamo kvart Sambadroma jer smo se odlučili da ga posjetimo sutradan - dok nabavimo karte kod lokalnih tapkaroša, isto kao i kod nas, samo što mi za taj poduhvat imamo dobar background. Inače, karte za Sambadrom se kreću od 15 pa do 1.000 dolara. Naravno, karata nema, ali mala bosanska ekspedicija do njih lako dolazi, po dosta nižim cijenama.

Na Sambadromu
Na jednoj od najljepših plaža, Ipanemi, u restoranu u kojem probamo fažoladu, jelo koje se priprema od pasiranog graha, ribu, i, naravno, piće caipirinha, ulični svirači zaduženi za animaciju gostiju tjeraju nas da zaplešemo salsu. Pošto nismo bili plesno potkovani, dižemo ruke i, kao da je neka od domaćih, padamo u trans.
Sunce polako zalazi, na ulicama je sve više ljudi spremnih za ples, zabavu i dobar provod. To veče smo iskoristili za obilazak lokalnih klubova, diskoteka i barova. U svakome je živo. Samba, plesačice i plesači. Kada smo kod plesačica i Brazilki, non-stop sam se osjećao kao da sam na kastingu za izbor Miss svijeta. Djevojke su besprijekornog izgleda, bez ijednog kilograma viška, preplanule. Jednostavno, raj za oči. Sva ta zabava traje 24 sata. Bilo kad, i bilo gdje, ima šta da se vidi. I ono što je najinteresantnije, niko ne osjeća umor.
I napokon, ono zbog čega smo svi došli - Sambadrom. Upozoreni smo da ne nosimo kamere ili fotoaparate, ali je u isto vrijeme nemoguće biti tu a ne uslikati ili snimiti sve što se dešava. Taksi nas kroz veliku gužvu dovodi do ulaza i šalje prema dijelu broj 7. Opet panika - da nas ko ne prevari, ali, opet, iznenađenje.
Na samom Sambadromu je, što volonterski, što na plati, zaposleno preko 5.000 hostesa, koje vas bukvalno dovedu do vašeg mjesta. Svaka čast organizatoru!!! Onako sluđeni i izgubljeni, a definitivno fascinirani kompletnim ambijentom, počinjemo sa slikanjem i snimanjem plesača, publike, cijelog Sambadroma, da bi za nekih dvadesetak minuta shvatili da još nije ni počelo.
I onda kreće najava na portugalskom. Odjednom, kao da je svanulo. Veliki vatromet, bezbroj konfeta, šarenih papirića, kao posutih s neba, pada po tribinama. Defile prve škole. Preglasna muzika ne dozvoljava da se bilo šta komentariše, a i ne biste ni mogli jer ostajete bez riječi. Ispred nas je oko 4.000 plesača i plesačica, odjevenih u prebogate kostime koji su se za tu priliku pripremali i do sedam mjeseci. Vozila koja predstavljaju istorijske događaje, čitavi dijelovi prirode su samo dio onoga što se iz minuta u minut smjenjuje ispred 60.000 gledalaca koji u euforiji plešu uz zvuke sambe.
Toliko pozitivne energije na jednom mjestu definitivno je nemoguće i zamisliti, a kamoli opisati. Škole se smjenjuju jedna za drugom i to tako traje sve do ranih jutarnjih sati. Niko i ne pomišlja da ide na spavanje u strahu da nešto ne propusti.

Noć na aerodromu
Ostatak vremena koristimo da obiđemo Tijucu, prašumu, koja je granica Rio de Janeira. Nekad je bila spaljena i pretvorena u plantažu kafe, no pošto nije bila isplativa, ponovo je sve spaljeno i vraćena je prašuma, koja je postala nacionalni park. Tijuca se posjećuje džipovima i to predstavlja jedan od atraktivnijih izleta. No, definitivo najbolji turistički izlet je posjeta tropskim otocima. Vožnja brodom, kupanje u Atlantiku i odmaranje na pješčanim plažama su ono što vas opušta poslije burnih noći u Riju.
Zadnji dan je rezervisan za slikanje, šoping ili šetnju. Šopinga u Riju definitivno ne manjka, što potvrđuju i prepune torbe, koferi i kese na aerodromu pri odlasku. Moderni šoping centri, male zanatske radnje ili pijace ostavljaju vas bez zadnjeg reala. Bože, vratiti se iz Rija a ne kupiti dres Ronaldinha, ili neku od rukotvorina...
Bosanskohercegovačka ekspedicija napušta Rio de Janeiro. Sada smo već smjeliji na aerodromu i mi postavljamo pitanja lokalcima, jer nije onako opasno kao što kažu. Naravno, možda bismo i imali neugodnih situacija da smo šetali favelama u tri sata iza ponoći, ili svirali gitaru na neosvijetljenom dijelu plaže. Kada šetate gradom trebate se praviti kao da imate neki cilj, paziti se mračnijih ulica i čim osjetite da se penjete uzbrdo, kuda su i smještene favele, okrenuti se i vratiti nazad prema Atlantiku. Oni koji baš žele da obiđu favele, zloglasne sirotinjske četvrti, mogu to uraditi u sklopu nekog organiziranog posjeta lokalnih agencija.
I tako, onako u oblacima, malo zaboravivši našu stvarnost, letimo prema starome kontinentu, tačnije aerodromu u Frankfurtu, gdje nas dočekuje naša bosanska stvarnost. Aerodrom je zbog vremenskih neprilika zatvoren, svi putnici se na račun aviokompanija smještaju u obližnje hotele, a mi Bosanci, iako fizički u Evropi, sa našom braćom Indijcima, Kurdima i Pakistancima noćimo na klupi jer nemamo Schengen vizu.

Ostale vijestiArhiva