Ko iz Trebinja u sjećanju ne ponese okus hercegovačkog meda, što se osjeti po pelinu i mirisnim travama ovog podneblja, kao i ukus vina koji podsjeća na zrele višnje i smokve i ima izrazit voćni miris, taj nikako ne može kazati da je bio u Hercegovini.
I niko od posjetilaca ovog grada, do kojeg i te kako dopire miris soli sa mediterana, ne može kazati da je noć proveo na Trebišnjici, a da nije ostao omamljen žilavkom i vrancem sa obližnjih vinograda.
Kao pravo čedo hercegovačkog podneblja, ova vina, tvrde enolozi, plijene upečatljivim ekstraktom i mirisom, punoćom i izrazito osvježavajućim kiselinama, a slažu se sa svim vrstama hrane sa mediterana i unutrašnjosti.
Ova vina se, vijekovima unazad, prave u manastiru Tvrdoš, čije je prvo crkveno zdanje na ovome mjestu nadomak Trebinja sazidano još u četvrtom vijeku. Narodna predanja kažu da ga je podigao car Konstantin i carica Jelena.
Vođeni pričom Hercegovaca da ne zna šta je vino onaj ko ga nije pio na njegovom izvorištu, na mjestu gdje se cijede sokovi iz kamena i suvine, ali i iz sunca i vjetrova, koji se sudaraju nad plodnim vinogradima Trebinjskog i Popovog polja, obreli smo se u manastiru Tvrdoš.
Igumana Savu zatekli smo u poslu, onako kako i njega i ovdašnje sveštenstvo zatiču svi oni koji manastir obilaze `u one dane kada ne pada crveno slovo`.
Kasnije, sjedeći u hladovini sačuvanih podruma manastira Tvrdoš iz petnaestog vijeka, iguman Savo započinje priču o vrancu i žilavki, koji se ovdje rađaju vijekovima, i koji se, kako narod kaže, u manastiru odvajkada proizvode.
`To je bila manastirska ekonomija, manastir je živio od toga, kao i drugih poslova kojima su se bavili ovdašnji kaluđeri u metosima koje je Tvrdoš imao. Zna se, na primjer, da je obližnji manastir Duži bio metoh tvrdoški jedan veliki vremenski period, gdje se uzgajala manastirska stoka`, objašnjava on.
U kompleksu manastira pronađena je i jedna čatrnja, na čijim zidovima se vide tragovi vina, što nedvojbeno ukazuje na činjenicu da su monasi u njoj, umjesto da bude bazen za vodu, čuvali vino.
`Vino je jedno od najkompleksnijih pića na zemlji, pa nije ni slučajno da je Gospod Isus Hristos ustanovio da se ono unese u liturgiju. Zato i mi, kada ga pravimo, znamo da će se ono koristiti u svetoj liturgiji i da će blagodeću Duha svetoga, postati krv Hristova kojom se pričešćujemo`, izgovorio je otac Savo ove riječi kao molitvu, uvodeći nas, u stvari, u priču koja je, kako kaže, samo nastavak kontinuiteta pravljenja vina na ovome mjestu.
Obnavljanjem starog podruma iz petnaestog vijeka, kao i ostalih starih manastirskih podruma, koji datiraju vijek ili dva kasnije, monasi tvrdoški koji su obišli najbolje evropske vinarske kuće, uz pomoć tehnologa, krenuli su i u proširivanje ove djelatnosti.
Nekoliko godina nakon obnove manastira 1996. godine, ponovo je pokrenuta i proizvodnja vina na način da je moderna tehnologija koju ovo vrijeme zahtijeva, ipak, prilagođena staroj mediteranskoj tehnologiji proizvodnje vina, tako da se, po receptu starih hercegovačkih vinara, vrenje i odležavanje vina odvija i u modernim metalnim cisternama koje se nalaze u novim podrumima vinarije, ali i u velikim hrastovim bačvama, u starim manastirskim podrumima.
Od prvih kapaciteta vinarije od oko 20.000 litara vina, kada su stare drvene bačve i badnjevi stari i preko stotinu godina kupovani uglavnom od poznatih vinara domaćina, pa onda obnavljani, vinarija se proširivala na način da je, pored kupovine savremene i moderne opreme, nabavljeno i nešto bačvi od kruševačkog `Rubina`, starih takođe desetinama, čak i preko stotinu godina. Sve to je dovelo do današnjeg vrlo visokog nivoa tvrdoškog vina i kapaciteta manastirske vinarije od oko 400.000 flaša vina.
Okupani suncem, čak i u zimskom periodu, u izrazito submediteranskoj klimi, plodna kraška polja Popovo i Trebinjsko polje, nastali spiranjem zemljišta sa okolnih brda, danas rađaju, ne samo vranac i žilavku, nego i mnoge svjetske vrhunske sorte.

Ostale vijestiArhiva