Ostavljamo iza sebe Sarajevo koje uživa u prvim znacima nadolazećeg proljeća i polako započinjemo penjanje na planinu Bjelašnicu. Tek što smo stupili na planinsku stazu gradsko sivilo zamjenjuju livade i šume, dok su na vrhovima još uvijek primjetni ostaci snijega. Bjelašnica je, uz Jahorinu, jedan od najpoznatijih skijaških centara u BiH, a bila je i centar Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.
Ne zaustavljamo se ni u jednom od brojnih hotela i restorana na koje nailazimo, već nastavljamo stazom koja postaje sve uža, krećući se bočnom stranom planine. Stižemo u planinarski dom “Bijele vode”, smješten na krajnjim obodima Bjelašnice, na 1451 m nadmorske visine. Dom je građen od drveta, u prizemlju je sala koja može primiti 50 ljudi, tu je i kuhinja, a na spratu su tri sobe u kojima može spavati 20 ljudi (po potrebi i 25). Okružuje nas nevjerovatno lijepa priroda i prepuštamo se uživanju u pejzažu koji se pruža pred nama.
Nastavljamo naš pohod strmom planiskom stazom koja nas vodi u selo Umoljane. U ovom dijelu priroda postaje ogoljenija i divljija, uokvirena vrhovima proplanaka i obojena zelenim livadama. okalni stanovnici nam objašnjavaju da je selo u ratu potpuno uništeno, ali je sada najvećim dijelom ponovo izgrađeno. Ostajemo začuđeni mišlju kako ratno ludilo uspijeva pogoditi i mjesta za koja se čini da su potpuno isključena iz protoka vremena i dešavanja. Legenda o nastanku naziva Umoljani pripovijeda da je kroz Studen potok dolazila aždaja sa namjerom da napadne lokalno stanovništvo. Kada su je ljudi primjetili počeli su moliti i umolili su da se neman okameni, a sada se na tom mjestu može vidjeti oblik okamenjene aždaje.
Umoljani su i polazna tačka za posjetu Lukomiru, srednjovjekovnom selu koje se nalazi na 1500 metara nadmorske visine. Radi se o najizoliranijem selu u cijeloj zemlji, a može se posjetiti u proljeće i ljeto, dok preko zime, već sa prvim snijegom, pristup postaje nedostupan, osim ukoliko ne dolazite pješice. Stanovnici sela vuku porijeklo od polunomadskih plemena iz Hercegovine, koji su za vrijeme ljetnih mjeseci, u potrazi za vodom, ovamo dovodili stoku na ispašu i napajanje, a neki od njih su se tu i trajno nastanili. U Lukomiru vrijeme je stalo; više puta, tokom istorije, ovo selo je zaboravljano i ponovo otkrivano. Naročito je poznato po kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta i tradicionalnim nošnjama, starim po nekoliko stoljeća, koje stanovništvo i danas nosi.
U povratku iz Umoljana zaustavljamo se u planinarskom domu “Hojta” gdje je, uz prethodnu rezervaciju, moguće oprobati neke od specijaliteta domaće kuhinje: sirnicu, suhomesnate proizvode, domaću rakiju i čajeve od planinskih trava. Nedaleko od planinarskog doma nalazi se i nekropola stećaka. U srdačnoj i prijateljskoj atmosferi upravitelj doma nam priča kako su tokom ratnih dešavanja stećci pomjereni, ali su naknadno ponovo vraćeni na svoja mjesta. Govori nam još i o tome kako je za vrijeme drugog svjetskog rata, u jednom selu na drugom kraju Bjelašnice, čuvana i sarajevska Hagada, jevrejski rukopisni ilumirani kodeks koji potiče iz srednjovjekovne Španije, a koji su jevreji, bježeći od progona, donijeli sa sobom u Sarajevo u 16. vijeku. Sarajevsku Hagadu je 1941. godine spasio jedan muslimanski intelektualac i kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, odnijevši je na planinu i tako je spasivši od nacista koji su je namjeravali uzeti za sebe.
Nakon napuštanja ovog planinarskog doma spuštamo se predivnim kanjonom Rakitnice, dok se mrak ubrzano spušta. Vraćamo se nazad u Sarajevo, zaustavljajući se povremeno da bi još malo uživali u zvjezdanom nebu iznad nas.

Ostale vijestiArhiva