Doći do Essena nije bilo jednostavno. Valja prvo avionom do Münchena, pa potom do Düsseldorfa. Dalje možete nastaviti put do Essena vozom, ili kao mi, taksijem, jer je Essen udaljen svega 30 kilometara, odnosno petnaestak minuta vožnje autom.
Po dolasku, dočekala nas je praznična atmosfera. Bilo je vrijeme karnevala, odnosno faschinga, kako to Nijemci zovu. Bio je to neradni dan za mnoge firme u Essenu, kao i za naše domaćine u Univerzitetskom kliničkom centru, na Institutu za radiologiju, gdje smo trebali imati edukacijski trening. Dućani su radili samo do 13 sati, jer je upravo tada, iz južnog dijela grada, polazila povorka sa učesnicima karnevala, koja prolazi centralnom gradskom ulicom, nekih dva sata, sve do 15 sati.
Nijemci baš i nisu narod od karnevala, ako se to tako može reći. Meni je to nekako ličilo na povorku djece iz njihovih kindergartena i osnovaca, a ne na jedan ozbiljan gradski karneval. Stoga smo odlučili napustiti gradsku vrevu i gužvu te prvi dan boravka iskoristiti za detaljnije upoznavanje sa Essenom.
Iznenadila nas je činjenica, koju smo pročitali u jednom turističkom vodiču, da je Essen veliki grad, među prvih pet u Njemačkoj. Šetajući po centru grada, nekako nam se učinilo da je to sasvim netačna informacija. Naime, njihov centar je vrlo mali, i čudno rascjepkan na tri dijela. Naš hotel je bio smješten naspram željezničke stanice, odmah na glavnoj gradskoj džadi, reklo bi se u srcu grada, tako da nam je trebalo svega petnaestak minuta da obiđemo centar.
Svojevremeno je Essen bio jedan od najvećih privrednih i industrijskih centara moći Njemačke. Teške industrije, naravno, koja je podrazumijevala rudnike, koksaru i željezaru. Našalili smo se da je Essen, ustvari, Tuzla, Zenica i Lukavac u jednom.
Essen je glavni centar Rurske oblasti u pokrajini North-Rhein Westfalen, jednog od najvećih industrijskih centara u Evropi. Pretpostavlja se da u ovoj oblasti živi oko 140 miliona ljudi, skoro 40 posto stanovnika EU. Grad je vrlo razuđen, veličine oko 200 km². Poslije Drugog svjetskog rata bio je gotovo u cijelosti porušen. Tadašnjim stanovnicima Essena bilo je, očito, važno što prije izgraditi mjesta za stanovanje i život da bi smjestili brojnu radničku populaciju i ostalo stanovništvo. Zbog toga Essen i ne izgleda osobito interesantno, niti plijeni ljepotom arhitekture, jer sve nekako podsjeća na arhitektonske promašaje porijeklom iz nekadašnje Istočne Njemačke: ogromne sive blokove, pokoji bijeli ili sivi neboder i bezbroj fabrika.
Međutim, uprkos neinventivnoj i naoko ne osobito lijepoj arhitekturi, Essen ipak ima šta ponuditi turistima koji ga dođu posjetiti. Oni imaju i Filharmoniju i nekoliko teatara, Alto teatar i Grillo teatar, te nekoliko muzeja. U centru grada smještena je i stara sinagoga, a pored spomenika kralju Wilhemu tu je i katedrala sa vrlo zanimljivom unutrašnjom baštom. Unutrašnjost crkve je impresivna, ali krije i jednu posebnu zanimljivost. U njoj je, naime, na posebno ograđenom mjestu stajao veliki jevrejski ceremonijalni sedmokraki svijećnjak. To nas je posebno začudilo, no niko nam nije mogao objasniti zašto se on baš tu nalazi.
U centru se nalazi još jedna atrakcija, najveća vijećnica u Njemačkoj, čak 106 metara visoka.

Čuvena Villa Hugel
No, ipak je najatraktivnija građevina u Essenu definitivno Villa Hugel, izgrađena 1873., sjedište dinastije industrijskog magnata Alfreda Kruppa, koji je u Essenu osnovao svoje carstvo čelika, firmu Krupp AG. Ta firma se 1999. udružila sa firmom Thyssen iz susjednog Duisburga. Villa Hugel prostire se na porodičnom imanju velikom 8000 m², na kojem je decenijama živjela familija Kruppovih. Zanimljivo je da je to najveća kuća u Njemačkoj u kojoj je živjela jedna familija. Danas možete posjetiti samo jedno krilo kuće, zvano Mala kuća. U drugom i danas žive njegovi potomci ili im taj dio vile služi kao rezidencijalno-poslovni dio. Zanimljivo je da je za vrijeme Drugog svjetskog rata u toj kući odsjedao Hitler, a prije dva mjeseca u njoj je održan Samit G7. Očito je da je ova kuća draga svjetskim moćnicima.
A što se Hitlera tiče, to nije jedino mjesto u Essenu gdje je volio odsjedati za vrijeme svojih posjeta. Na rijeci Ruhr boravili smo u restoranu Drago, a kuća u kojoj je smješten u Hitlerovo je doba bila čuvena lovačka kuća. Izgrađena je još davne 1700. godine, i danas je poznati i čuveni restoran, koji je u vlasništvu našeg čovjeka, porijeklom iz Odžaka.
Villa Hugel danas je otvorena i za koncerte. Ogroman je to posjed, koji vas zaista ostavlja bez daha. Tu vidite kako su uživali nekadašnji moćnici i koliko se ranije polagalo računa na prirodu i ljepotu okoliša.

Bajkoviti Werden
Nedaleko od vile je i jezero Baldeney, na kojem se nalaze brojni mali kafei i ljetne bašte, koje su, nažalost, sada bile zatvorene. Tu se, očito, stanovnici Essena vole kupati i plivati. Velika je to rekreacijska zona, gdje se preko 20.000 radnika nekada, a i sada, moglo odmarati i opuštati. Ne treba nikako zaobići gradić Werden, koji je nekada bio udaljen od Essena dvadeset kilometara, no danas su oni tik jedan do drugog.
Werden je presladak gradić, kao iz bajke. Oduševila nas je njegova arhitektura: vrlo zanimljivi mali dućani, zgrade sa prekrasnom fasadom, butici, restorani, kafei. Kad smo već kod restorana, pitali smo se gdje bismo mogli jesti u Werdenu, i ugledali italijanski restoran. Pomislili smo: kud god kreni, kod Talijana skreni, i nećeš pogriješiti. I nismo. Hrana je bila izvrsna, a restoran odličan.
I u centru Essena prvi dan smo završili u italijanskom restoranu. No, ovaj je bio poprilično fancy za razliku od ove jednostavne konobe u Werdenu, a smješten je odmah pored statue Kralja Wilhema na prpošnom konju. I u njemu, zamislite, sretnemo konobara rodom iz Nevesinja, koji nam je potom natenane objasnio, umjesto vodiča, šta obavezno moramo vidjeti u Essenu, i kuda trebamo otići. I bio je u pravu, svako mjesto koje nam je preporučio bilo je vrijedno preporuke.
Zanimljivo je da smo i na institutu za radiologiju, također, sreli dvojicu tehničara na magnetnoj rezonanci, jednog Mostarca i jednog Sarajliju. To nam je bila još jedna potvrda da naših ljudi ima gdje god nogom kročite na ovoj planeti.
Ono što je nas posebno interesiralo jeste Klinički centar, zbog kojeg smo i boravili u Essenu. E, to je kompleks koji zaista plijeni pažnju. Organizacijom posla, čistoćom i urednošću su nas zaista oduševili. Svaki odjel je organiziran sa posebnom recepcijom, čekaonicama, i ono što vam prvo padne na um je da se nalazite u nekom dobro opremljenom i organiziranom banjskom lječilištu. Essen ima i najveći Centar za srce u zapadnoj Njemačkoj, izuzetno poznat Institut za radiologiju, i jednu od najjačih evropskih hematoloških klinika za transplantaciju koštane srži. Uživali smo obilazeći medicinski kompleks i slušajući predavanja i radionice na našem edukacijskom treningu.

Rudnici pod zaštitom UNESCO-a
Iako je godinama slovio kao industrijski grad, Essen je u posljednjih deceniju promijenio u potpunosti imidž svog grada.
Rudnik uglja Zollverein izgrađen 1932. godine zatvoren je prije 14 godina, i danas je taj kompleks pretvoren u veliki muzejski i kulturnjački prostor. Danas je to objekat koji je od 2001. pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština. Nevjerovatno je, posebice iz našeg iskustva, vidjeti kako su se ljudi dosjetili fenomenalne ideje i sve rudnike, uključujući i čeličanu i koksaru, pretvorili u prostor za kulturu i umjetnost. Zamislite na šta bi ličili naši industrijski centri moći, Tuzla i Zenica, kad bi takve objekte dali kulturnjacima i umjetnicima na korištenje.
E, upravo to su uradile gradske vlasti u Essenu, i kao nagradu za njihov trud prošle godine su proglašeni za kulturnu evropsku prijestolnicu 2010.
Zollverein Schaht 12 je velika građevina crvenkastozemljane boje, izgrađena u Bauhaus stilu, početkom dvadesetih godina prošlog vijeka. Oduvijek je slovio za remek-djelo industrijske arhitekture 20. vijeka. Smatrali su ga najljepšim rudnikom na svijetu, ali i najproduktivnijim. Danas Zollverein kompleks sadrži umjetničke radionice, koncertne dvorane, izložbene prostore, galerije, plesne dvorane, radionice za medije i industrijski dizajn... Tu se nalazi i Muzej industrijskog dizajna Red Dot Museum, koji posjeduje jednu od najneobičnijih izložbi modernog dizajna: ima tu svega, od stolica, mašina za suđe i veš mašina, escajga, različitih kućanskih aparata nastajalih kroz historiju, bicikala, dječijih kolica i sl. U Essenu su odlučili da u Zollevereinu izgrade i najveći koreografski centar u Evropi, i to je jedna prekrasna zgrada kvadratne strukture. U Zollvereinu možete jesti u nekoliko zanimljivih restorana, recimo, u Zollverein Casinu, a ima tu još par zanimljivih kafea.

Bez šopinga
No, ono što je nas posebno zaintrigiralo jeste činjenica da su gradske vlasti besplatno dale na korištenje manju zgradu u tom kompleksu Univerzitetskom kliničkom centru, Institutu za radiologiju, gdje su postavili aparat za magnetnu rezonancu jačine 7 T, kojih u Evropi ima svega nekoliko. Ovaj u Essenu radiolozima i fizičarima još uvijek služi za kliničke studije i trenutno se upoznaju sa njegovim performancama da bi saznali šta se sve može uraditi sa tako moćnom mašinom. Za sve nas to je bilo specifično iskustvo, kad vidite da jedno radiološko odjeljenje može funkcionirati u nekadašnjem rudniku.
Jedna od rudničkih jama u Zollverein Schaht 12 je otvorena za posjetioce, no kako je vani padala kiša, kad smo obilazili kompleks Zollverein, nije nam se dalo spuštati u rupu. A i dosta smo se toga nagledali u našoj bivšoj socijalističko-radničkoj zajednici. Šoping u Essenu nije posebno bajan. Imate standardne dućane kao i u svim evropskim metropolama, uključujući i nekoliko njemačkih robnih kuća. Imaju oni i velikih šoping centara, ali su podalje od centra grada, a dotamo i nismo imali vremena ići. Saznali smo i da je nekoliko poznatih njemačkih fudbalera rođeno u Essenu, čuveni trener Otto Rehagel, recimo, ali nas su više zanimali detalji vezani za Alfreda Kruppa i njegovu dinastiju. A kakva je to tek imperija bila, u ovom gradu se vidi baš na svakom koraku.

Ostale vijestiArhiva