Rekli su mi da moram biti strpljiva kada su Egipćani u pitanju i da ću papire koji su potrebni za dobijanje vize vjerovatno čekati do posljednjeg dana. Tako je i bilo.
Momenat u kojem sam pomislila da od putovanja neće ostati ništa osim gomile maštarija, istovremeno je i momenat u kojem je sve počelo da se ostvaruje. Danas ne mogu da se sjetim šta se dešavalo u tih nekoliko dana u kojima su se susreli moji snovi s papirima, kartama, letovima, rezervacijama... Prvo čega se sjetim kad pomislim na let za Kairo, jeste milo dječije lice koje mi nije dozvolilo da se prestanem smiješiti tih nekoliko sati leta. Čini mi se da je to bio, i još uvijek jeste, savršen uvod u savršenu priču.
Sletjeli smo u nepreglednu mrežu tananih krstića koju su isplela svjetla velegrada. Vazduh nije isti. Miris nije isti. Noć u Kairu je noć kao nijedna druga. To je noć ispunjena tragovima vreline i sunca i noć prepuna glasova, zvukova i boja koje nisu "boje", već nešto pomiješano s izmaglicom i prašinom, koja vam daruje nove oči i s njima novi pogled na sve ono što uzimamo zdravo za gotovo. Dočekao me osmijeh. Osmijesi su isti. Osmijesi dobrodošlice su zaista isti. Svuda. Pa ipak, dvadeset miliona ljudi koji se svakodnevno i danonoćno osmjehuju i uzvikuju riječi dobrodošlice, pa bilo to i najjednostavnije "Welcome to Egypt!", nisu nešto što može svuda da se doživi. Pogotovo ne uvijek. Osim u Kairu.
Prvi dani su nestali u ispijanju vode - pokušajima gašenja žeđi, i sagledavanju grada, koji nema početak i nema kraj, već je upravo onoliki kolikim uspijete da ga vidite i doživite. Čitav život u Kairu ne bi bio dovoljan za otkrivanje svih tajni koje se kriju u njegovim ulicama prepunim radnji, stanovima obojenim u zeleno i narandžasto, džamijama ispunjenim mirom, muzejima pretrpanim istorijom... Čitav život ne bi bio dovoljan. Zato treba otvoriti "četvore oči", pripremiti čula, iskoristiti trenutak...

Grad po mjeri miliona
Pogled na grad koji se pruža iz prekrasnog parka Al Azhar je najljepši pri zalasku sunca. Ispunjen mirisima, trenucima odmora i razonode, Al Azhar prvo je mjesto koje sam posjetila. Oaza u žuto-sivom Oker gradu prijetila je svim ostalim atrakcijama, ali je i poslužila kao dobra priprema za svaku od njih. Sve u Kairu je golemo, impozantno, rađeno po mjeri koja nije čovjek, već ljudi... milioni ljudi. U svakom momentu. U svakom pogledu. Pa i u tom, prvom upućenom, ka beskrajnom horizontu u kom se prepliću krovovi s rumenilom neba.
I Khan Al Khalili su milioni ljudi. Milioni radnji u najbučnijem i najšarenijem dijelu grada, koji nudi na prodaju sve što zamislite i u valutama koje idu od egipatskih funti do kamila. Marame, lampe, kutije od školjki i plemenitog kamenja, nakit, začini, hrana, papirusi, obuća, odjeća... Nećete proći bez cjenkanja. Nećete proći bez udvarača. Zavoljet ćete sebe kad vam ponude milion kamila za osmijeh... Bazar je u islamskom Kairu, starom centru u kojem se nalazi i kompleks Sultan Kansuva al-Guri, koji vas vodi u drugi, mirniji svijet - svijet tišine, molitve, prošlosti. Samo zid dijeli ova dva naizgled nespojiva svijeta. Samo zid - i suprotnosti, koje se čine nepomirljivim, nestaju i ustupaju mjesto jedna drugoj. Grad kontrasta, grad suprotnosti, a ipak grad jednakosti koji svakome nudi onoliko koliko je sam spreman da uzme.

Planeta u malom
Koptsko područje s grčkom crkvom Sv. Đorđa i "visećom crkvom" koja je sagrađena na ostacima Babilonske tvrđave je najstariji dio grada. Koptski muzej koji se u njoj nalazi i prikazuje sva svjedočanstva o dostignućima i stvaralaštvu pravoslavnih Egipćana, u poređenju s Egipatskim muzejom je preskroman. Njemu, za razliku od egipatskog, nije potrebno posebno poglavlje niti cijela strana teksta da bi se samo pokušalo nabrojati sve što se čuva u njemu. Nije potrebno ni nekoliko dana da se obiđe, niti odmor svakih nekoliko sati da bi se sabrali utisci i da bi se spremno krenulo dalje kroz masu. Nisu potrebne flašice vode i zalihe hrane kao za cjelodnevni (ili višednevni) izlet u Egipatski muzej. Za njega je dovoljna samo jedna riječ. Ja je još nisam pronašla.
Downtown, ili savremeni centar s radnjama, buticima, hotelima, restoranima, najsličniji je onome što je naša vizija grada. Ispresijecan je velikim bulevarima s brojnim trakama, u kojima svi voze onako kako im je volja, i čestim trgovima, u svakom momentu može da vas odvede u bilo koji dio planete samo ako pogledate lica prolaznika. Planeta u malom, s bogatom arhitekturom Zapada, haotičnim ulicama Istoka, prožeta je istim duhom, prožeta je životom.
Život je i u Gradu mrtvih pobjednik. Krije se između nadgrobnih spomenika i grobova koji su postali utočište siromašnima. Da ne postoje očekivanja (predrasude) i da se ne protivi logici na koju smo navikli ili kojoj smo naučeni, ne bi bilo tužno - bilo bi svečano. Svečano jer je osunčano, obojeno, ispunjeno životom koji nije najsrećniji, ali je život u samoj svojoj suštini. I pobijedio je sve. Postoji. Traje. Traje kao Nil, koji se provlači kroz svaku poru i svaki drhtaj Egipta. Život u Egiptu zove se Nil! Od sjevera do juga, od Aleksandrije do Asuana, kroz Kairo, hiljadama godina oblikuje i stvara osmijehe koji su mene dočekali. Koji će i vas dočekati. U najstarijoj džamiji, u najvećoj džamiji, u najbogatijim, najsiromašnijim i najposjećenijim mjestima, na najvišem tornju Kaira, na najstarijem brodogradilištu s najstarijim brodom u Africi, u najsiromašnijim ulicama, na najstarijim kao i najmlađim licima... i na svim ostalim "naj, naj" mjestima kojih je u Kairu nebrojeno mnogo.

Svadba otvorena za sve
Poseban dio priče ispisali su glasovi i melodije koji su se provukli kroz doslovno svako veče i doslovno svaku ulicu kojom sam prošla. Pokušajte odlutati samo na tren, i vika, lupanje u nešto što je zamjena bubnjevima, projurit će kraj vas na krovu ili u prikolici vozila koje se ne vidi od osmijeha i pjesme. Ponijet će i vas, probudit će vaše dlanove i ritam koji, bio uspavan ili ne, u Kairu izlazi na površinu. Provirite iza bilo kojeg ćoška i postat ćete dio momačke večeri ili svadbe koja je otvorena za sve koji žele da se priključe tom karnevalu osmijeha. Poželjet ćete da "egipatsko vrijeme", na koje su vas upozoravali, postane jedini način mjerenja vremena, da sati postanu minuti i da momenat koji vam je darovan, pošaljete dalje.
Nisam zaboravila! I Giza je dio Kaira. Giza! Piramide!! Vječnost mi je u komšiluku! Samo dvadesetak minuta u taksiju koji zna kuda ide (jer veliki broj ih ne zna iako tvrdi da zna!) i sve naučeno i pročitano nestaje pred osjećajem koji je jači od svega i koji zasjenjuje definicije, pravila, podatke. Priče i slike se smjenjuju. S vama se šetaju duhovi prošlosti, vladari, mumije... I neće vas napustiti nikad... Ni po povratku u grad, ni u budućim šetnjama, traganjima... Postaju vaše sjene i pratioci i po dolasku kući. Banjaluka, Sarajevo, Bukurešt, Atina, Solun, Dortmund, Bogota, Damask... Svejedno je... povratka iz Kaira nema. Povratka iz Egipta nema. Vrelina, pijesak, znoj... Sve je ostalo... Ponekad shvatim da više nisam tamo. Iako mi se na tren vrati osmijeh u sjećanje... Iako na trenutak čujem glasove prolaznika. Welcome!! Welcome to Egypt!! Welcome to Cairo!!

Ostale vijestiArhiva