Pustinjom zlatnom idemo od Damaska prema Palmiri. Iako od kamena, ova pustinja nije siva. Sunce ju je pržilo vijekovima i obojilo u veliki zlatni stolnjak. Kamene prašine oko nas ima za nekoliko galaksija. Naš autobus je šarena loptica što se kotrlja ovim nepreglednim zlatilom.
Lako je bilo, razmišljam, Sirijcima izgraditi toliki put kroz pustinju. Sirijska pustinja, na arapskom Badijat aš Šam, tvrda je i uglavnom ravna. Nije bilo potrebno kopati, roviti, premošćavati, praviti drenove. Nije bilo potrebe za svađu oko međa, njiva i bašči. Jer od Damaska do Palmire skoro da nema nijedne kuće. Ali ima beduina što svoju kuću kao puževi nose na povijenim leđima. Njihove kuće su sivi šatori od kamilje dlake, dva kanistera, paklo šibica, ibrik za kafu, samovar za čaj i tendžera za ručak. Njihov život su stado suhonjavih ovaca koje pasu modre cvjetove po "suhim rijekama" (usjeci u pustinji koji napravi kiša i nakon koje niknu trava i cvjetovi) i tri velika kamena kojima ispisuju poruku u kom pravcu su otišli.

Popustljivost kamena pred ljudskom upornošću
Odjednom oči zabljesne zelenilo oaze. Usred kamena, usred ničega, ljudi su, dan po dan, kap po kap, iz dugih cijevi, razvedenih preko pustinje, natapali ovo škrto tle. Toliko su bili uporni da je kamen popustio. Na njegovoj raspukloj duši posadili su palme i žito. Mora da su za to trebale decenije, mora da su za to lipsale hiljade ljudskih duša. Ali evo, sad na 40 stepeni, na užarenom kamenu, palme kočopere zelene grane i vjetar lagano ljuljuška klasove žita. Ovo nije fatamorgana usred pustinje, ovo nije preslik želje čovjeka nenaviknutog na goli kamen. Ovo je živa istina.
Oaza onda prestaje, ali uz put niče nova. U pravilnim razmacima od po dva metra, posađene su male palme, a iznad njih iz tankih cijevi kap po kap, kao iz doze za infuziju, kaplje voda. Gutljaj po gutljaj čovjek hrani škrtu dušu kamena.
Odmaramo u Kafeu Bagdad, svratištu između sirijske pustinje i vreve Bagdada, u koji se ide baš tim putem. Na goloj grani njiše se prazna drvena krletka. Ali u kafeu, zastrtom tankim, šarenim perzijskim ćilimima, kao da čavrlja hiljade ptica. Mladi konobari, odjeveni u tradicionalnu arapsku nošnju, donose čaj u tankim damaskijskim čašama, sa zlatnim obrubima. Iza kafea, jedan Arap na engleskom jeziku dovikuje mojoj saputnici, što ima plave uvojke kao Švabica, da će za nju dati 50 kamila. Otkud mu kamile, pitam se? Pa putem nisam vidjela nijednu? Gdje sirijske kamile odmaraju svoje vitke noge na kojima nose teret pun vode? Gdje se skrivaju od ove vreline, da mi je znati?
"Dajem sto", viče Arapin. "Sto osamdeset, dvjesto!!!".... dovikuje nam dok ulazimo u našu šareni autobus i odlazimo prema Palmiri.

Grad ispao iz svemirskog broda
Noć velika kao pustinja prekrila je kamen. Dok se kotrljamo prema Palmiri, gradu palmi kako su je zvali Rimljani, ili Tadmoru, kako je zovu Arapi, razmišljam o Asircima, Rimljanima, narodu kraljice Zenobie koji se otgrnuo od moćnog Rima, o trgovcima koji su ovuda prolazili i trgovali svilom, feničanskim purpurom, indijskim parfemima, maslinovim uljem, vunom, začinima...
Gledam kroz okno autobusa i s desne strane vidim požare u kamenim dinama. Kao da plamte harfovi iz Svete knjige. To su Sirijci hiljadama malih sijalica obasjali ostatke Palmire, grada četiri hiljade godina starog, iskopanog iz pustinje u 18. vijeku.
Bilo je kasno kad smo stigli u hotel nadomak drevnog grada. Nisam mogla zaspati, iako je hotel bio kao palača iz Hiljadu i jedne noći. Nisu me privlačili vještačka oaza napravljena u njegovom predvorju, niti veliki krevet, ni mirisi meze koju su kuhari u stotinu tanjirića pripremili za nas... Privlačila su me samo svjetla Palmire, hiljade vitkih stubova i lukova što su se nazirali u daljini. Privlačio me zamak emira Fahr el Dina, podignut s početka 17. vijeka, što je kao svjetionik stajao na vrhu kamene pustinjske dine.

Dobrojutro svijete, sa sve tri strane
Jutro je svježe i kišovito. Arapi utrčavaju u hotel i grle nas, zahvaljuju nam, jer, vele, mi smo im donijeli kišu. Krećem prema autobusu i ne vidim mu točkove. Oni su u vodi, jer kad u Siriji padne kiša, onda nema zemlje da je upije i popije. Kamen ne pije vodu, on je pušta da po njemu klobuča, da ga hladi, a onda je polagano uvlači u svoje pore i ostavlja da mu razgaljuje dušu. Tako je bilo i tog jutra. Nakon sat vremena, voda je otišla u kamenu utrobu pustinje, a mi u prastari grad Palmiru.
U Palmiru se ulazi s tri strane kroz istu kapiju, veliku kao moj neboder od 15 spratova, s tri luka postavljena tako da sa svake strane izgleda isto. Svaki njen kraj, iz kojeg god ugla pogledate, kaže nam vodič, izgleda isto. Ne vjerujem mu (sramim se toga i danas), pa oblijećem oko kapije, pokušavam uhvatiti drugačiju sliku. Ali, Palmira ne da svoga obraza. Njena kapija je ista iz svakog ugla. Kroz kapiju s vodičima koji vode okićene kamile i vitke crne konje odlazimo da vidimo palatu i prijesto kraljice Zenoibe.
Prijesto napravljen od četiri kamene verande na po četiri vitka stuba, na kraju je crveno-zlatnog hodnika, toliko velikog da se nakićene kamile i konji čine kao šareni mravi što po njemu gmižu. U muzeju u Novoj Palmiri čuvaju jedinstven primjerak novčića iz doba vladavine kraljice Zenobie s njenim likom. Taj, kao nokat mali komad zlata, kažu vrijedniji je od cijele Sirije, od svih njenih polja nafte i plina! Taj komadić zlata Sirijci čuvaju bolje nego što su njihovi vojnici ikad čuvali Golansku visoravan. Ne znam kako su ti ljudi, hiljadama godina stariji od mene, hiljadama godina dalekiji od mene i od svakoga živog na ovom svijetu, to kamenje obrađivali, kako su u njemu pravili čipku, kako su po njemu vezli i slikali, kako ga dizali na te visine. Ali znam da su vodili računa o svemu, da su bili svjesniji prirode i njene vrijednosti od nas. Tome svjedoči sistem kamenih cijevi postavljen po rubovima grada. Jedne cijevi su služile za dovod vode, druge za odvod nečistoće, treće samo za odvod krvi stoke koju su klali i koje se i dan-danas crvene od te krvi!
Obilazimo i amfiteatar u kojem su se održavale predstave. Tu su se u predvečerja, kad vjetar zatreperi u palmama, u odsjaju svjetla baklji što su mirisale po kokosovom i vanilijinom ulju, plesale i glumile Palmirine kćeri, ovdje su se u žice udarali psalmi, recitirali soneti i madrigali, ovdje su kćeri kraljice Zenobie šarmirale vojnike i trgovce svilom.

U kamenim ladicama stari Palmirani odmaraju kosti
Čudno je to kako se čovjek osjeća malim naspram onog što je izgradio neki drugi čovjek hiljadama godina prije njega. Neki me je stid obuzeo zbog čovjeka mog vremena dok sam se približavala kolonadi stubova od monolitnih stijena zlatnožutog kamena, podignutih prije naše ere. Klecaju mi koljena dok obilazim hram boga Bela, sagrađenog u drugom vijeku prije nove ere, Dioklecijanov logor u samom centru grada, fantastično sačuvane zidove hramova i dvorana na kojima se i danas vidi boja na zidovima. Još se vidi zlatno-crvena mustra starih majstora što su ličili dvorane u kojima su plesali Asirci, pa Rimljani i narod kraljice Zenobie, koja se suprotstavila moćnom Rimu i na jedno vrijeme Palmiru učinila samostalnom.
U Palmiri još leže kosti njenih stanovnika. U grobnicama podignutim na zemlji i ispod nje, u tim labirintima sagrađenim poput najljepših galerija, s obojenim zidovima, u kamenim ladicama stari Palmirani odmaraju svoje kosti. Kroz staklo jedne otvorene ladice vidim sitne ljudske kosti...
Sumnjam da su Palmiru mogli napraviti samo ljudi. Bit će da su tu prste upleli i bogovi. Ali i rušili su je i jedni i drugi. Jedni su je palili, drugi tresli i rušili. Ali ona se nije dala zaboraviti, niti nestati ispod kape nebeske. Nakon što je skoro čitavu eru spavala pod kamenim pijeskom sirijske pustinje, u 18. stoljeću Palmira se probudila i izvukla ispod tog pokrivača. Veličanstvena, neponovljiva, savršena...

Ostale vijestiArhiva