Prva osoba koju sam srela po povratku sa putovanja je Cora, vlasnica slastičarne u kojoj se prave najbolji sicilijanski sladoledi u Torinu. “Vratila si se”, rekla je, lica umornog od posla, kakvo imaju oni koji čak i tokom avgusta rade do sitnih sati, a godišnji odmor koriste tek u januru. “Bila sam u Rumuniji” odgovorih joj.
Blago iznenađena me upita: “I, kako je tamo, lijepa zemlja”? “Da, lijepa, rekoh... i srela sam dosta žena...
Kroz sjećanja mi prolaze lica žena koje sam srela na putovanju. Marljiva i poduzetna Maria iz Sibiela, popova žena Silvia i njezina vikendica u Gura Humorului, pa onda Sophia koja drži motel za kamionđije koji bi mogli smjestiti u ambijent Hopperovih novela, ili dvije žene, majka i kći, koje oslikavaju staklene ikone, dočekujući goste sa čašicom loze i slatkišima. Tu je i Elisa koja zajedno sa svojim mužem Georgem, našim vodičem, svira narodne pjesme po svadbama. Obraća mi se na talijanskom jeziku i kaže: “Sviđaju mi se italijani, bolji su od nas. Ovdje ljudi misle samo na novac”. Želim joj reći kako i kod nas u Italiji životom dominiraju novac i tržište i kako je broj sanjara i pjesnika u opadanju... ali znam da me razumije i bez toga.
Slika današnje Rumunije je slika zemlje u bezglavoj trci za novcem, tako karaktristična za društva proizašla iz “realnog socijalizma”, koja se danas kreću u suprotnim smjerovima divljeg i nereguliranog kapitalizma. Miješavina kreativnosti, stvaralačke inteligencije, žurbe, poduzetništva, siromaštva, riskiranja i snova. U zraku se osjeti istovremena prisutnost žurbe i spokoja, dok se neke stare forme života nepovratno gube u trci za napretkom.
Sela i gradovi su još uvijek dva odvojena svijeta. U gradovima možete vidjeti dragulje barokne i srednjovjekovne arhitekture, obnovljene u dijelovima zemlje do kojih su stigli novci iz evropskih fondova, te dobro održavano kulturno naslijeđe, trendy lokale, ali i zapuštene periferije – opustošeno naslijeđe starog režima i neprilika današnjice. Sela poredana uzduž isprekidanih puteva sa održavanim kućicama u cvijeću, zelenim površinama, konjskim zapregama, žive u nekoj vlastitoj ravnoteži kao da očekuju slijed daljih događati.
Iako među litaraturom koju smo ponijeli sa sobom na ovo putovanje, uz Magrisa i Rumiza nema Giannia Celatia, upravo on mi pada na pamet, i ušće rijeke Po, zapuštene plantaže topola, skladišta, bobice zove, kuće iz XVII stoljeća, trgovački centri veliki poput gradova i gostionice u kojima nijedna stolica nije pomjerana još od XIX vijeka.
U jednom trenutku suosjećanja koje sam osjetila za ovu zemlju došlo mi je da se pomolim, nijemo i laički,da neki Bog ljudi zaštiti ove krajeve i ne dozvoli pustošenje koje sa sobom nosi tzv. “kraj istorije”.
Prolazimo Transilvanijom, Bukovinom, regijom Vlaška koja se prostire sjeverno of Dunava i južno od Karpatskih planina, posjećujemo i Bukurešt, a pred kraj putovanja obilazimo i jedan dio južne Moldavije. Slike krajolika pred nama smjenjuju se u neskladu, od prelijepe i netaknute prirode, prizora od kojih zastaje dah, do obilježja modernosti i industrijskog razvoja.
Priroda u regijama Transilvanija i Bukovina je istovremeno divlja i pitoma, kao da održava magičnu ravnotežu između krajnosti. Između razbacanih sela nalaze se dijelovi šume, neobilježeni ljudskim prisustvom, u kojima je prisutan ambijent kakav se kod nas mogao osjetiti pedesetih godina prošlog stoljeća. Zavirivši u štalu sa kravama naših prijatelja Rodice i Dimitria iz Gura Humoruloi, vratilo mi se sjećanje na djetinstvo i miris Dolomita, kada sam sa šest godina imala obavezu da u aluminijskoj kanti donesem mlijeko iz jedne stare kuće u kojoj je samo jedna krava snadbijevala mlijekom cjelokupno seoce. Ovisno sa koje visine gledate, okolne šume ispod izgledaju kao okrugli zeleni oblaci, dok se iznad pruža pogled na ogromne i oštre borove, visoke poput tornjeva. Nebom se razliježu masivni, parni oblaci kao umjetničkom rukom nanešeni na plavu pozadinu.
Cesta je puna rupa ali naš vozač George dobro zna kada treba zakočiti. Prolaze mnogobrojni kamioni i imam utisak da zemljom kruže ogromne količine različite robe koju premještaju s jednog mjesta na drugo, baš kao u nekom ogromnom fliperu, poskakujući pri vožnji po rošavom asfaltu. Prvo zaustavljanje je u Da Curtea de Agres u Vallachi. Uslijed migracija Saksonaca ovaj kraj jako podsjeća na srednjovjekovnu Njemačku. Nakon posjete manjem manastiru, prvom u nizu poetskih i duhovnih mjesta ove regije, zaustavljamo se u jednom od onih restorana uz cestu, pitajući se da li i ovdje vrijedi talijanska poslovica prema kojoj se dobro jede na mjestima u koja navraćaju kamiondžije. U tom nedovršenom objektu, uz ražnjiće, pivo marke Ciuc i rumunske narodnjake, ustanovili smo da i ovdje vrijedi italijanska poslovica...

Ostale vijestiArhiva