U punu istinitost izreke da je dobra organizacija pola posla uvjerio sam se 17. novembra prošle godine. Tog sam dana, u ranu zoru, krenuo na putovanje u Keniju. A danima prije toga glavna preokupacija je bila otvaranje ComTrade Tehnološkog centra. Veliki party za zaposlene, prijatelje i partnere bio je organizovan noć uoči putovanja i doslovno sam se sa proslave uputio na sarajevski aerodrom. Dakle - organizacija je bila besprijekorna.
Sa grupom dobrih prijatelja i poslovnih partnera, rano ujutro poletjeli smo prema Londonu. Tu smo proveli 24 sata, iskoristivši priliku da još jednom prošetam najdražim mjestima.Trafalgar Square, Big Ben, Marbel Arch, šetnja uz Temzu i večera u omiljenom tajlandskom restoranu na Oxford Streetu.

U selu plemena Masai
Let za Nairobi protekao je bez problema. Najveći dio vremena proveo sam čitajući o afričkim safari-putovanjima, pripremajući se za egzotiku Kenije. Sljedećeg jutra džipovima nas prebacuju do kampa iz kojeg kreće naša afrička avantura. Iako je tim bio sastavljen od ljudi koji su mahom za akciju, noć u Nairobiju prošla je uz laganu večeru i rano lijeganje. Čekao nas je dan pun uzbuđenja. Rano ujutro krećemo prema glavnoj destinaciji. Vozač i ujedno vodič, simpatični Afrikanac, na solidnom engleskom govori, očito rutinski, o područjima kroz koja prolazimo. Ipak, ubrzo je - vjerovatno zbog količine pitanja - došao do zaključka da nismo puki turisti koji razgledaju, da su naše ambicije veće. Stoga je skrenuo sa uobičajene rute i odveo nas u selo plemena Masai. Turisti tu ne zalaze često.
Nijedna knjiga ili informacija koju sam pročitao ili film koji sam vidio nisu me pripremili za to selo. Masai plemena pripadaju istočnosudanskoj porodici naroda, ogranak Nilota, i danas nastanjuju područja Kenije i Tanzanije. Oni su polunomadski narod, koji seli iz mjesta u mjesto idući za stadima stoke. Osnovni socijalni nukleus im je kraal, sastavljen od poliginijskih porodica, a 20 do 50 porodica čini jedno selo. Među Masaima postoji sistem dobnih razreda, u kojima su muškarci podijeljeni u tri grupe: mladiće, ratnike (moran) i starce.
Postankom ratnika, mladić mijenja boravište i odlazi u selo zvano manyatta. U manyatti žive ratnici, njihove majke, sestre i neinicirane djevojke-ljubavnice. Nasuprot manyatti, kraal se sastoji od oženjenih "staraca" (muškarci koji više nisu ratnici) i njihovih obitelji. Ratnik kojem je dužnost štititi selo (pleme) nikada nije ženjen, tek isluženi ratnik smije se oženiti, nakon čega odlazi u kraal. Pripadnici plemena Masai u potpunosti ovise o kravama, zbog ishrane u kojoj su jedini sastojci kravlje mlijeko, krv i meso. Za Masaia nema veće dragocjenosti od ove životinje. Prema njihovom vjerovanju, svaki drugi rad osim čuvanja krava ispod je ljudskog dostojanstva. Na dugim ispašama u koje vode stada, Masai se hrane jedino mješavinom kravlje krvi i mlijeka.
Stanovnici sela bili su ljubazni i radoznali. Iako njima vrijeme ništa ne znači, spremno su uzeli ručni sat jednog od nas i zauzvrat nam dali mnoštvo živopisnih, interesantnih ogrlica koje sami izrađuju. Pretpostavljam da sat njima predstavlja jednaku egzotiku koliko nama njihove šarene ogrlice.

Kad antilopa pobjegne gepardu
Nakon što su Masai otplesali svoj tradicionalni ples i njime nam poželjeli sretan put, nastavili smo putovanje prema luksuznom, bungalovskom naselju, odnosno rezervatu. Još tokom vožnje primijetili smo nekoliko zebri i oduševljeno zamolili vozača da zaustavi džip kako bismo mogli napraviti slike. Pogledavši nas preko ramena i sa sasvim malo prezira u glasu, rekao je: "Zebre su kod nas jednako česte koliko i kokoši. Imat ćete priliku za bolje slike."
Bio je u pravu: ubrzo smo naišli na našu prvu pravu afričku životinju, geparda. Bio sam iznenađen kako nije obraćao na nas preveliku pažnju. Vrebao je malu antilopu koja je pasla nedaleko od njega. Počeo je sa munjevitim napadom nama pred nosom, nevjerovatnom brzinom trčeći prema antilopi. I zaista bi je i uhvatio da ona nije u posljednji tren skrenula putanju i umakla. Gepard je odšetao potpuno miran, kao da se ništa nije dogodilo. Inače, razvija brzinu od 80 do 100 km/h, što ga svrstava u najbrže grabežljivce.
Smještaj, iako bungalovski, nevjerovatno je raskošan: bungalovi su prostrani i zračni, namješteni u kolonijalnom stilu i odišu Afrikom. Na sreću, stigli smo nakon sezone komaraca i nije bilo potrebe za mrežom oko ležaja. U praskozorje narednog dana iznenadio me, skoro i uplašio, jelen kojeg sam vidio ispod prozora bungalova. Kasnije su mi objasnili da se radi o ranjenoj životinji, koja je mir i utočište našla u kampu.

Kako je slon ubio turistu
Sljedeća dva dana posvetili smo safariju, razgledajući floru i faunu Afrike. Nemoguće je riječima dočarati stvarni osjećaj Afrike, nepregledne ravnice ispresijecane uzvišenjima koja je priroda kreirala kad su, kroz milione godina, istočni vjetrovi nosili pepeo vulkanskih erupcija.
I ostale životinje su, poput prvog geparda, uglavnom neosjetljive na turiste. Ohrabreni time, upitali smo da li možemo izaći iz džipa i iz blizine pogledati bar one miroljubivije. Vozač nam je na to ispričao nevjerovatnu priču. Nekoliko mjeseci prije našeg dolaska, u istom je kampu boravio mladi bračni par. Ne pridržavajući se uputstva, mladić je izašao iz kampa da bi se slikao sa slonom, za kojeg je uvriježeno mišljenje da nije preopasan, kada ga je uznemirena životinja podigla surlom i bacila, na mjestu ga usmrtivši. Slon je, inače, ispred lava, geparda ili leoparda na listi opasnih životinja Afrike.
Priča nas se dojmila, ali smo ipak mislili da bismo mogli na tren sići iz vozila. U jednom trenutku približili smo se skupini mladih leoparda. Sišli smo iz džipa, pokušavajući napraviti fotografije iz blizine, kada se jedan mlad leopard, praktično još mladunče, izdvojio i krenuo prema nama. Ne mogu opisati brzinu kojom smo skočili u džip!
Nailazili smo na skupine lavova, jedan nam je čak, polako šetajući, kako i spada za jednog kralja, prešao preko ceste kojom smo se vozili. Shvatio sam zašto je lav najmoćnija živitinja: ovaj impozantni primjerak bio je veličine manjeg teleta i ispod sjajnog krzna oslikavao mu se svaki mišić. Vidjeli smo lavove u trenucima odmora, lavicu koja je načinjala svoj plijen. Svi smo se naježili vidjevši hijenu - i u stvarnosti izgleda kao ono što personificira: podlo i lešinarski. Interesantan je taj hranidbeni lanac Afrike: kada jedna životinja uhvati plijen, u vrlo kratkom roku oko nje se u pravilnom krugu rasporede ostale životinje, hijene, lešinari, manji glodavci, i svi čekaju svoj dio plijena.
Trećeg dana uputili smo se na kenijska jezera, rezervate ptica.

Izvoz cvijeća u Holandiju
Imali smo priliku vidjeti kako Kenija doista živi, izvan utabanih turističkih ruta. Naselja, često sastavljena od svega nekoliko kućica od blata, slika su prave, siromašne Afrike. Sa jednim od najnižih nacionalnih dohodaka po glavi stanovnika, ispod 100 US$, Kenija spada među najsiromašnije zemlje svijeta. Osnovna privredna grana, što me iznenadilo, jeste - izvoz cvijeća, mahom u Belgiju i Holandiju. Dobar dio prekriven je staklenicima u kojima se cvijeće uzgaja. Domicilno stanovništvo osjetljivo je na posjetioce i zazire od fotoaparata. Stoga smo napravili fotografije kriomice, poštujući njihovu želju i nastojeći da ih ne uznemirimo.
Naši domaćini na jezeru pripremili su nam iznenađenje i dočekali nas šampanjcem na vidikovcu, serviranim kao u kakvom mondenom restoranu. Na desetine hiljada rijetkih vrsta ptica, koje žive na jezeru, očarale su nas. I još jedno iznenađenje: obezbjeđenje ovog rezervata kao oružje koristi luk i strijele sa otrovnim vrhom!
Prvu noć napravili smo malu šalu prijateljima iz susjednog šatora. Zamolili smo, usred noći, obezbjeđenje da nam uhvati jednog raskošnog flamingosa i ubacili ga u njihov šator. To je napravilo pomutnju, viku i skakanje pospanih prijatelja. Naravno, ujutro su nam pričali o tome, a mi smo prešutjeli ko su režiseri epizode. To smo priznali tek na kraju putovanja.
Na jezerima smo proveli dva dana. Vidjeli smo farmu reptila, i naučili da piton neće pojesti mrtvu životinju, stoga mu čuvari svakoga dana ubacuju živog zeca. Doživjeli smo afrički pljusak - u djeliću sekunde bili smo mokri do gole kože. Na povratku, ponovo smo se zadržali u Nairobiju. Prijatelji su nas uputili u egzotični restoran koji poslužuje sva jela - od majmunskog do mesa pitona, i za 25 dolara možete jesti koliko želite, dobijajući hranu direktno sa otvorenog ognjišta. Bio sam iznenađen činjenicom da Nairobi i nije mjesto bezopasnog življenja za bijelce. Stoga smo posjet ograničili na večeru i hotel. Toliki avanturisti baš i nismo.
I tako smo osmog dana priveli kraju našu afričku avanturu. Još uvijek pun utisaka, svaki put kad prijateljima pokazujem fotografije, negdje u nosnicama zatreperi mi miris savane.

Ostale vijestiArhiva