Važnost maturske večeri
Ismet Kapo (51), generalni direktor kompanije Vermont, koji je na Izboru automobila godine BiH za 2009. proglašen menadž erom godine, pamti matursko veče po činjenici da – tamo nije bio. “Razlog je bio banalan – barem mi se tako čini s ove vremenske distance – jer nisam bio u mogućnosti kupiti matursko odijelo. Zato bih poruč io sadašnjim maturantima da nipošto ne propuštaju matursko veče, bez obzira na to hoće li biti u odijelu ili ne. U suprotnom, možda će se kajati cijeli život. Jer, najvažnije je biti sa svojim razredom i uživati u toj jedinstvenoj večeri”, kaže Kapo. Što se tiče izbora odjeće, prvom čovjeku Vermonta u BiH je najvažnije da se osjeća ugodno. Nije opterećen markiranom odjećom i pri kupovini pravi kompromis između kvaliteta i cijene koju može platiti. “Preferiram sportsku odjeću, ali moj posao zahtijeva nošenje odijela i kravate gotovo pet dana u sedmici. Nakon povratka s posla, po automatizmu se oslobađam kravate i odijela i uskačem u farmerice.”

Matursko odijelo u ormaru sjećanja
“Uvijek sam se čudio samom sebi kako imam potrebu da se često sjećam i ’držim’ prošlosti, i uvijek je vučem za sobom. Moje matursko veče je samo još jedna potvrda prethodne rečenice. Sjećam se svakog detalja tog mjeseca, tog dana daleke 1977. godine. Završio sam Prvu gimnaziju. Recimo samo da je tada historija umjetnosti trajala četiri godine, da se tada u našem razredu učilo čak devet jezika, ja sam imao arapski, turski, latinski, engleski i, naravno, maternji”, prisjećao se direktor Kliničkog i Univerzitetskog centra Sarajevo Faris Gavrankapetanović (49) događaja koji su se desili prije 32 godine. Oslobođen brige oko polaganja mature jer je bio učenik generacije, već je imao novi izazov pred sobom – studij medicine. “Bio sam sjetan jer sam osjećao da je to što je nepovratno prošlo ujedno i bilo možda nešto najvrjednije, najbezazlenije što sam imao. Nisam znao šta je preda mnom. Tada sam ostvario i najčvršća prijateljstva, od kojih neka i danas traju. Radovao sam se maturskoj večeri i svim budućim susretima koji su nas tek čekali”, kaže dr. Gavrankapetanović koji je s netrpljenjem očekivao matursku večer i kupio odijelo samo za tu posebnu priliku. “I sada stoji u ’ormaru sjećanja’, u kući mojih roditelja, od kojih sam naučio mnogo i kojima dugujem bezmalo sve.” Vremenom je, veli, naučio da mnoge želje na neki način regulira i da prihvati princip realnosti – nositi ono što mu godi i u čemu nije sputan. “To se, naravno, ne odnosi na onaj obavezni poslovni dio – odijelo, kravata, tu nastojim i uvijek sam decentan. Na čelu sam velike zdravstvene institucije i profesor na fakultetu, te nastojim da uvijek budem prikladno odjeven.” Kako, nažalost, nije gospodar svog vremena, rijetko ugrabi koji slobodni trenutak, a tada nastoji biti u ležernijoj, sportskoj odjeći. “Naravno, vodim računa da to bude primjereno meni i vremenu u kojem živim. Možda i nije baš svojstveno muškarcima, ali moja slabost su, ipak, cipele.”

U odijelu kao kod kuće
Emir Cocalić (32), prvi glas Radija Stari Grad i zaštitni znak ove radiostanice, veli da se u odijelu osjeća “kao kod kuće”. Kako pripada ratnoj generaciji srednjoškolaca koji su maturirali 1993., Emir nije imao maturu, no dobro pamti prvo odijelo male mature. Bila je to odjeća njegovog starijeg brata. “Utjecaj odijela na okolinu shvatio sam prije desetak godina, kad sam počeo voditi različite manifestacije. Odijela nosim često i u njima se ležerno osjećam. Ono što podrazumijevam pod dobrim oblačenjem je upravo odijelo, a košulje su mi posebno bitne: imam zavidnu kolekciju, na stotine njih, i to samo dugih rukava”, priznaje Emir. Njegove omiljene boje odijela su crna ili plava, dok sivu izbjegava. Voli klasična odijela, jer kod njih teško da možete pogriješiti, i nikada ga nećete vidjeti s rupčićima koji vire iz džepova, širokim kravatama i sličnim asesoarima. “Počeo sam nositi odijela s 22 godine, kada sam počeo odlaziti na sastanke, i ona su mi davala dozu ozbiljnosti. U početku je to bilo smiješno mojim prijateljima, ali kad je upalilo na poslovnom planu, više se niko nije smijao. Uspio sam postići željeni efekat. I danas se rijetko pojavljujem bilo gdje a da nisam u odijelu.”

Od posuđenih do krojenih po mjeri
“Kad sam bio mlađi, moji izleti u svijet odijela svodili su se na posudbe od oca, jer je on radio u tekstilu i imao stvarno dosta odijela i košulja. Uvijek mi je davao savjete šta nositi i kako. U doba moje maturske večeri, u modi je bila uska kravata, takozvana fitilj-kravata, a ja sam imao jednu kožnu, uz to je bila nezaobilazna bijela košulja i tamnoplavo odijelo s prugicama. Sjećam se da sam imao i baloner, te cipele okruglih vrhova”, prisjetio se bh. glumac Enis Bešlagić (34) svog “stylinga” s maturske večeri. Enis je volio odijela i često koristio prilike da ih odjene. “Sjećam se da sam obukao odijelo kad sam došao u Sarajevo upisati akademiju. Tamo su se smijali i govorili: ’Nismo došli na akademiju političkih nauka, nego scenskih umjetnosti.’ Otad sam i ja ostavio odijela po strani.” Tokom studija, Enisu, koji danas u ormaru ima barem šest ili sedam odijela, klasič no odijevanje bilo je strano sve dok nije bio angažiran kao voditelj bh. Eurosong šoua: “Šili su mi odijelo u Granoffu, i to su, na neki način, bili počeci Emira Granova, kao i moji. Bilo je to tamnoplavo odijelo sa svijetloplavim prugicama, a onda sam tokom emisije napravio repliku zbog koje je Emir Granov kasnije dobio stotine SMS-ova: izašao sam na scenu, a Ana Vilenica, koja je vodila šou sa mnom, pitala me: Je li to Versace? Odgovorio sam joj: ’ta će Versace, ovo je Granoff!”

Ostale vijestiArhiva