Ukoliko se bavite profesionalnom obradom nekog vida multimedije, pri izboru mašine u BiH imate skučen izbor opcija. Jedna od njih je Apple sa svojim Mac Pro radnim stanicama, druga je Dell sa Precision mašinama vrlo sličnih karakteristika (često i cijene), HP je nešto manje zastupljen, a uvijek vam na raspolaganju stoji mogućnost da – ako raspolažete sa dovoljno znanja i živaca – naručite dijelove i sami sklopite radnu stanicu po želji.
Ova posljednja opcija je najpopularnija, ali se koncept “radne stanice” obično svede na jaču jednoprocesorsku konfiguraciju “podebljanu” memorijom, što danas, ruku na srce, sa bržim quad-core procesorom može biti mašina zavidnog potencijala. Nabavka posebno projektovanih radnih stanica nije jeftin sport i zbog toga si ga mogu priuštiti samo uhodani kreativni studiji, koji su sigurni da će se investicija vratiti kroz drastično veću produktivnost i skraćeno vrijeme izgubljeno na procesiranje podataka.
Mac Pro serija se redovno osvježava, tako da uvijek nudi trenutni vrh ponude. I ovaj model čini najnaprednija Intel platforma današnjice – dvoprocesorski sistem sa dva Xeon procesora posljednje generacije (Gainestown), u našem slučaju dva E5520 modela. Arhitekturom su vrlo slični Core i7 desktop procesorima, osim što imaju veći broj QPI (Quick Path Interconnect) linkova, kako bi na istoj osnovnoj ploči mogli komunicirati svaki sa NorthBridge čipom, ali i između sebe.
Najbitniji novitet u odnosu na prethodnu generaciju Mac Pro mašina je što je Intel konačno odustao od daljeg insistiranja na FB-DIMM memorijskom standardu; ovdje se, skrivena ispod aluminijuma, nalazi DDR3 memorija, doduše sa ECC korekcijom grešaka, ali to je podnošljiv namet na cijenu. Za spomenutu “E” seriju Xeona Intel podržava tek DDR3-1066 standard, iako jači i puno skuplji “X“ modeli podržavaju DDR-1333. S obzirom da procesori imaju integrisani memorijski kontroler, i to trokanalni, memorijska propusnost ne bi trebala biti usko grlo (pogledajte testove propusnosti u poređenju sa drugim platformama), ali nikada nismo imali stomak za ovakva umjetna ograničenja.
Podrška za DDR3 čini ovu mašinu ekonomičnije nadogradivom, a ako ste ozbiljni spram posla od kojeg zarađujete, ni maksimalno podržana 32 GB nisu nedokučiva. Možda vam se to čini kao pretjerivanje, ali vjerujte da ljudi kojima je Mac Pro namijenjen štede vrijeme svaki put kada aplikacija ne koristi hard disk za privremeno spremanje podataka, nego barata sa njima iz višestruko brže memorije.
Spomenuti procesori dolaze iz donjeg dijela ponude Xeona i rade na 2,26 MHz, te donekle predstavljaju Ahilovu petu mašine. Ponovo je jedan od krivaca Intel, jer je cijena Xeona koji radi na samo 170 MHz višem taktu čak 30% skuplja (!), dok je najjeftiniji model X serije – X5500 2,66 MHz – skoro tri puta skuplji od E5520. Napominjemo da su ostale vitalne karakteristike obje serije iste – 8 MB L3 keša, 4x 256 kB L2 keša, HyperThreading, iako X serija podržava neznatno bržu QPI sabirnicu.
Softverski alati s kojima će se Mac Pro u svom životnom vijeku najviše bakćati itekako cijene radnu frekvenciju, pa stoga smatramo da je procesor koji je skoro 1 GHz sporiji od trenutno najbržih poprilično ograničen, tim prije što će i aplikacije koje ne koriste više jezgri biti brže na procesoru koji radi brže. O čemu to mi govorimo, najbolje možete vidjeti iz rezultata testova, u kojima smo ovoj mašini suprotstavili stari Mac Pro sa dva Xeona iz prošle generacije, ali koja rade na 3,2 GHz. Čak i bez HyperThreadinga, takva mašina postiže bolje rezultate na čistu snagu “megahercnih“ mišića.
Unutrašnjost Mac Proa je dodatno pospremljena, ali kada znamo kakva je bila prošla, to je otprilike kao da laštite pod koji je već toliko čist i ulašten da se u njemu može ogledati. Zadržane su komore za izolovanje komponenti radi boljeg hlađenja, koje svjedoče o prošlim vremenima vrelih G5-ica. Ladice na koje se hard diskovi pričvršćuju i dalje su u vrhu, srednja komora služi za hlađenje grafičke kartice, dok je najdonja kritična, jer sadrži posebnu štampanu ploču – dotherboard sa dva procesora i memorijskim modulima, koja se izvlači kao ladica. Ovakvim dizajnom je olakšana nadogradnja, što je sasvim razumljiv potez Applea s obzirom na ciljnu grupu uglavnom manje tehnički vičnih dizajnera / animatora / video umjetnika.
Dizajn je uglavnom isti, a datira još iz davne 2003. godine, no mi smatramo da i nema potrebe da se značajnije mijenja, jer posjeduje sve vrline: ručke na vrhu ga čine lako prenosivim (što je zaista potrebno s obzirom na solidnu težinu), za nadogradnju komponenti ne treba alat (osim za pričvršćivanje hard diska), a u radu je računar skoro nečujan – iz skoro potpune tišine će vas iznenaditi “buka” optičkog pogona. Voljeli bismo jedino vidjeti više od pet USB priključaka, posebno što tastatura zauzima jedan.
Apple i dalje tvrdoglavo ne prihvata BluRay format, tako da je u testnoj konfiguraciji obični kombo DVD pisač, a poznata “uzdržanost” je primjetna i na izboru grafičke kartice – GeForce GT120 je najslabije rješenje, a iako je sa 512 MB memorije adekvatna za ubrzavanje Adobe Creative Studio aplikacija, snaga grafičkog čipa se sve više koristi za brže izračunavanje, pa konzervativnost firme dolazi u pitanje. Recimo, ako mislite kupiti Mac Pro da na njemu radite 3D dizajn / animiranje, trebate nešto jače od GT120 (najjače što Apple nudi je Radeon HD 4870, što je već pristojno).
U poznatoj Apple kategoričnosti spram prihvatanja novih tehnologija / ukidanja podrške za stare ovaj put je stradao FireWire. Na Mac Prou su ostali isključivo FireWire 800 (1394b) priključci, ali da bi se na njih priključili FireWire uređaji (1394a), potreban je konverter koji se mora kupiti, jer je raspored kontakata drugačiji. Neshvatljivo je da od četiri priključka nijedan nije ostavljen u FireWire izvedbi.
Na zadnjem dijelu grafičke kartice su DVI i mini DisplayPort priključci, što će zadovoljiti single-monitor korisnike. Oni sa dva – kakvih među ciljnom grupom nije zanemariv broj – moraće dokupiti DisplayPort-DVI konverter ili na DisplayPort zakačiti monitor sa odgovarajućim ulazom i vjerovatno se napatiti sa pronalaženjem odgovarajućeg kabla, s obzirom da je ovaj vid priključivanja još uvijek u ranoj fazi prihvatanja. Zanimljivo je da trenutno ni sâm Apple ne nudi DisplayPort monitor za profesionalnu upotrebu (StudioDisplay LED se reklamira kao monitor za laptope).
Nije lako procjenjivati vrijednost ovakvih mašina, jer ih se sa malo čime može porediti. Da bismo testovima koje smo proveli dali neki smisao, objavljujemo i benchmarke prošle generacije Mac Pro stanica, te nešto starije, ali još uvijek žilave redakcijske “mazge“ sa Core 2 Quad Q6600 procesorom overclockiranim na 3,0 GHz. Uradili smo i tri testa koja uobičajeno radimo zadnjih mjeseci, radi lakše usporedbe s drugim platformama.
Očekivano, u single-CPU testovima, stari Mac Pro je proporcionalno brži razlici u frekvenciji, ali je zanimljivo vidjeti koliko su rezultati blizu kada se koriste sve jezgre – to pokazuje da HyperThreading itekako pomaže osjetno slabijem E5520, približavajući ga njegovom brzom pretku. Pogledajte samo koliko jezgri iskorištava POV Ray za RayTracing renderisanje scene – preko 11, što odlično pokazuje potencijal platforme. Moramo primijetiti i zaista munjevito izvršavanje Photoshop skripte, što pokazuje još jedan pozitivan efekat očekivanog ubrzanja rada. Nema sumnje da je Mac Pro brza mašina koja neće pomoći samo u procesorski zahtjevnim izračunavanjima, nego i u svakodnevnoj produkciji.
Oba ključna testa koja smo koristili su multi-threaded i to u stvari pokazuje u kojem okruženju Mac Pro najbolje pliva. Osim 3D aplikacija, koje su prilično naklonjene višejezgrenim procesorima, i Adobe sve više svojih alata prerađuje da znaju iskoristiti taj potencijal, iako je posao tek započet. Na primjer, tokom testova smo primijetili da Adobe Premiere CS4 zna uposliti najviše osam procesorskih jezgri, Photoshop pravi tek dječje korake u multi-threaded vode, dok After Effects zna iskoristiti sve, kada se uključi odgovarajuća opcija u Preferences prozoru. DivX enkoder je ograničen na četiri jezgra.
Bitno je napomenuti da Adobe Cerative Suite aplikacije znaju koristiti velike količine memorije samo pod 64-bitnim Windowsima, Adobe nije predstavio 64-bitne verzije alata za MacOS X – paradoksalno, s obzirom da su Macintoshi uvijek bili vodeća kreativna platforma. Od svih alata iz paketa, Photoshop ima najbolju 64-bitnu podršku, a iako nisu nativne 64-bitne aplikacije, After Effects i Premiere Pro znaju koristiti veće količine memorije.
Osim uobičajenih Apple bubica, Mac Prou se nema puno toga zamjeriti, jer posjeduje sve vrline ovakve mašine: snažan i nadogradiv, kompaktnih je dimenzija, te u radu gotovo nečujan, što je izuzetno važno. Jedna od ključnih prednosti nad konkurencijom je podrška za obje kreativcima bitne platforme – Windows i MacOS. No, cijena nam jasno kazuje da je ovo mašina u koju se isplati investirati samo ako imate odgovarajuće aplikacije kojima ćete je nahraniti.

Ostale vijestiArhiva