Dok Havana strpljivo čeka pedesetu godišnjicu pada Batistinog režima, njeni stanovnici trpe blagodati koje im je donijela revolucija. Istina je što Michael Moore kaže: zdravstvenu zaštitu garantuje i plaća država, ali ono što ne kaže je: jao onome ko se mora osloniti na kubansko zdravstvo!
Kao i većina lijepih stvari, dobro opremljene bolnice su rezervisane za one koji imaju čvrstu valutu. Bez obzira na američki embargo, dolar je suvereno platežno sredstvo na Kubi. Revolucionarna
vlast je prestala biti revolucionarna onog časa kada se uhljebila. Tako u zadnjih pola vijeka skoro nijedna fasada na prelijepim zgradama kolonijalnog stila nije obnovljena, tako da svaki redovni
nalet orkanskih vjetrova odnese po nekoliko zgrada. Ali zato svjetionici progresa – luksuzni hoteli i odmarališta kao što su Melia Cohiba i nacionalni ponos Hotel Nacional – svijetle u mraku
slabo osvijetljene prijestolnice.

Dvije valute
Ceste u Havani su rijetko loše; pisac ovih najistinitijih redaka vozao se i po blatnjavim afričkim putevima, polomljenjim autoputevima bivšeg Sovjetskog Saveza, ali je rijetko nailazio na tolike
rupetine u asfaltu. Kao i većina država koje se bore do posljednjeg građanina da zadrže revolucionarni duh na željenom, visokom, nivou, i Kuba je odavno postala šizofreno društvo. I to s barem
dvije, odvojene ličnosti, koje se sretnu u rijetkim trenucima kada radoznali stranac ugazi u kubansku svakodnevnicu.
Kubanska prijestolnica je vrlo zgodan grad za dobrostojeće turiste. Klima je savršena, tijela maloljetnih prostitutki (kako muških tako i ženskih) savršeno izvajana, a usluga dobra i jeftina. Kuba
ima zanimljiv i nemoguć monetarni sistem, koji, eto, funkcioniše već pola vijeka. Naime, postoje dvije valute: kubanski pezos i konvertibilni pezos. Ionako bijedne plate isplaćuju se u kubanskim
pezosima, a sve konkretne stvari moraju se plaćati konvertibilnim pezosom, koji je višestruko jači, tako da nakon konverzije šupljeg u prazno ostane jako malo za trgovinu.
Jedna od najegzotičnijih restrikcija koje je Revolucija nametnula građanima je ograničeno kretanje. Ne može Kubanac tek tako otići s Kube. I kad dobije vizu za neku državu, mora dobiti dozvolu
za putovanje od kubanskih vlasti. Tako se i danas ljudi redovno odlučuju na interesantno, ali riskantno putovanje – veslanje do obližnje Floride, koja je udaljena osamdesetak kilometara. Baš
kao što se pjesnik Reinaldo Arenas iz filma Juliana Schnabela Before Night Falls otisnuo na gumenjaku prema Floridi, samo da bi završio u obližnjem zatvoru.

Hotelska avantura
Bez obzira na embargo, CNN ima odličan signal u Havani, barem u luksuznim hotelima. Tako je jedan dan mlađi Veliki brat – Raul Castro – obznanio da se diže višedecenijska zabrana ulaska
u luksuzne hotele kubanskim građanima. Ta je privilegija bila strogo čuvana za turiste i nadničare koji su radili u hotelima. Naravno, ja sam to saznao na CNN-u, prije nego moj spretni vodič, prevodilac
Amado. Amado ima 45 godina, niskog je rasta, živi u pičvajzu s nevjenčanom ženom visokog rasta, i nikad nije nogom kročio ni u jedan od luksuznih hotela, niti je ikada putovao van Kube. Od svih pomagala, ima samo prastari motor MZ-jac. Morao sam ga dugo ubjeđivati da je u redu da se popne u moju sobu da naručimo precijenjeni hotelski mojito. S očiglednom nelagodom sjeo je u udobni naslonjač, nekako utonuo u njega, stisnuo rukohvate i zvjerao po sobi, dobri moj Amado. Kada je neko zakucao na vrata sobe, tamnoputi Amado problijedio je ko krpa. Naravno, bio je to samo “room service”. Nakon nervozno i prebrzo smlaćenog mojita, Amado me zamolio da idemo.
Ispred hotela me izgrlio kao najrođenijeg i toliko zahvaljivao na učinjenom dobrom djelu da me naprosto bilo stid. Onda mu je otpao kompletan đon s cipele, pa smo morali otići do obućara.

Seks za dvadeset dolara
Dok je kuckao đon, obućar je pozvao svoju prijateljicu da se pristojno obuče i siđe. Niz raspadajuć e spiralne stepenice ubrzo je sišla djevojčica u minjaku, s dlakama ispod pazuha koje su tek počele rasti i zaplesala salsu preda mnom, onako nasuho, bez muzike. Vražiji obućar me pitao da li mi se sviđa i ponudio da je vodim kud znam. Cijena? Prava sitnica. Čitavih dvadeset američkih dolara za cijelu noć.
Nažalost, nema nikakvog drugog načina da ova ili bilo koja druga kubanska djevojčica ili dječak zarade čvrstu valutu osim da proda jedinu privatnu svojinu koju neupitno posjeduje: svoje tijelo.
Isti dan kad je ukinuta zabrana ulaska u luksuzne hotele, kubanskim državljanima dopušteno je da mogu kupiti i vlastiti mobitel, luksuz koji je dugo bio rezervisan samo za vladine službenike. Internet je još strogo kontrolisan i rezervisan za vladine službenike i hotele. Običan Kubanac ima samo lokalnu verziju interneta i može slati mailove preko dodijeljenog proxija, tako kad mi moj dobri Amado pošalje e-mail, kao adresa pošiljaoca prikaže se nekakvo ministarstvo zdravlja, valjda zbog kompjuterskih virusa.
Kubanac svoju spizu obavlja u specijaliziranim dućanima koji su dio vrlo elaboriranog sistema raspodjele osnovnih živežnih namirnica. Slično onim karticama za hljeb koje smo dobijali u
ratu u Sarajevu, samo što Kubanci na ovaj način dobijaju i rižu, i pastu za zube anonimnog proizvođača i jeftini rum i šećer, a bogami i mesne konzerve. Na osnovu strogo vođene mjesečne evidencije specijalizirane radnje izdaju zadane količine namirnica, pa nek neko kaže da se Država ne brine o svojim podanicima. Mladi Kubanci govore kako je istina da je omraženi i svrgnuti diktator Fulgencio
Batista bio brutalan, ali ih je tek Revolucija raskućila, ponizila, uvrjedila.
Od Pollackove Havane ostao je samo Malecon, kultna promenada uz toplo karipsko more i ohrndali oldtajmeri koji špartaju lošim asfaltom. Nema više kasina niti luksuznih američkih jahti, ostale su samo prelijepe pješčane plaže, jeftini rum i dobre cigare. Za kraj se mnogo prigodnijim od zvukova Buena Vista Social Cluba čini citat ovdašnjeg pjesnika kojeg su našli obješenog u parku: “Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Ostale vijestiArhiva