Ne znam zašto, ali ne mogu se oteti utisku da, barem kad je brdski biciklizam u pitanju, imamo najljepšu zemlju na svijetu. I najraznovrsniju. Kad su velike vrućine tu je šumovita Bosna i vrhovi preko dvije hiljade metara. Kad u Bosni pada kiša - tu je Hercegovina. Na sat-dva vožnje autom od Sarajeva zakoračite u drugo podneblje. Kad u Sarajevu usred maja, deset dana neprekidno, pada oktobarska kiša osjećate se poput ovisnika kojem se, bez redovne doze, već tresu ruke. Zato se na stidljivu najavu vožnje na Podveležje, i pored kišurine, prijavilo čak 27 učesnika, reklo bi se "ovisnika". Domaćini su nam bili Mostarci, Đani i Eso, koji su isplanirali fenomenalnu turu, prepunu mirisa Hercegovine, kulturnih i povijesnih znamenitosti. Nedjelja, slika viđena već toliko puta do sada: rano jutro, pakovanje bicikla i polazak. Prati nas sitna kišica, na Bradini sumaglica, a onda iza Ivana sunce i pogled na veličanstveni, već zeleni Prenj i njegove snijegom prekrivene vrhove koji će nas pratiti tokom uspona na Podveležje. Dobivam SMS od ekipe koja je to jutro krenula na Biokovo: "Mostar, sunce, 19 stepeni!". I zaista, kad smo parkirali automobile, zapahnuo nas je onaj miris mediterana, već u devet ujutro jako sunce i nebo bez oblačka.
Uspon na Podveležje ide serpentinama asfaltnom cestom. U tih prvih dvanaestak kilometara savlada se nadmorska visina od 800 metara. Nema predaha, nema hladovine ali tjera vas pogled na fantastični Prenj koji raste ispred vas i Mostar sa dolinom Neretve koja se širi i povećava kako se penjemo na veću visinu. Fortice i utvrđenja koja gledamo odozdo kako paraju nebo uskoro ostaju ispod nas. U daljini se širi horizont, otkriva se veliko jezero - Mostarsko blato, te plato okolnih planina. Kolona se, kao i uvijek, razvukla. Spremniji grabe naprijed, a oni s nešto više kilograma ili manje kondicije se trude da ne zaostaju. Komunikaciju ostvarujemo putem radio stanica pa već ličimo na pravi pravcati organizirani klub. Nikog ne ostavljamo, bodrimo onog zadnjeg, šala, smijeh i tapšanje po ramenu kad se pojavio na platou Podveležja. Ovdje pravimo prvu kolektivnu sliku za uspomenu. Ali, Hercegovina nas iza svakog ugla oduševljava pa će kolektivnih slika biti mnogo. Za razliku od januarske ture preko Podveležja koja ide asfaltnim putem ovaj put grabimo preko platoa nekim ostacima stare makadamske ceste koja se povremeno potpuno gubi u travi. Usput se divimo malim forticama iz nekog davnog doba. Sve miriše, trava je oskudna ali miješa se s kaduljom, limundžikom i ko zna kakvim još biljkama čiji cvjetovi imaju nevjerovatno intenzivne boje. U Hercegovini nema vode, to smo znali, pa ipak dobro dolazi pomoć lokalnog domaćina koji nam ustupa nešto svojih zaliha. Potom brzi spust do Podveležja lokalnom asfaltnom cestom, a onda vožnja starom turskom cestom koja je nekad vodila u Stolac. Prosto je nevjerovatno kuda su sve ljudi putovali i pitamo se kako li je izgledalo zaputiti se preko ovih nepristupačnih gudura, bez vode, pod suncem koje prži. No, uskoro napuštamo stari put i krećemo prema Blagaju. E, tu priča sasvim mijenja svoj tok. Dosad smo uživali u predivnim predjelima platoa Podveležja, vrhu Veleži čije strane su još prošarane snijegom, mirisu biljaka... A sad zavijamo nekim uskim stazicama, fantastičnim single-trackovima, da bi se odjednom, niotkuda, ukazalo vrelo Bune podno stijene koju pohode orlovi, i dalje, pogled protegao na ravnicu dokle oko seže. Na vrhu kula Herceg-Stjepana Kosače. Ne zna čovjek šta bi prije: sjurio se fantastičnom stazicom, ili zastao da Bunu gleda odozgo, načini fotografiju za pamćenje. I opet onaj miris, i cvijeće, i neke ptice koje klikću.
Kraj stazice je praktično na samom vrelu Bune. Slika poznata: iz kamena izlazi - ne vrelo, već prava rijeka, duboka, zelene boje. Kontrast joj pravi bijela tekija. Negdje pročitah da sufije kazuju kako izbor mjesta gdje će nastati tekija nije ljudski, da ga bira Bog i kao takvog pokazuje ljudima. Krajolik je dio obrednog postupka, a tekiju čini sedam činitelja: kuća, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, grob, pećina. Tekija je izgrađena u 16. vijeku. Unutrašnjost je urađena u klasičnom baroknom turskom stilu i po tome je jedini takav objekat u BiH. Ugodno iznenađuje činjenica da je posjet za domaće turiste besplatan, kartu plaćaju samo stranci.
Ali, nas golica pogled na vrh kamene litice i ostatke kule. Znamo mi da je blagajski kraj postojao kao ljudsko stanište u konitnuitetu od 7000. godina prije nove ere do danas. Prvo kao pećina, selo, ilirska utvrda, rimski castrum, feudalna rezidencija, sjedište kadiluka, grad-tvrđava, i konačno grad. Kulu Herceg-Stjepana Kosače smo mjerkali s druge strane kamenog usjeka, spuštajući se više puta asfaltnom cestom. Tačno je da smo smoreni od vožnje, na izmaku snaga ali ovo se ne propušta. Dio ekipe ostaje, a drugi dio kreće kozjom stazicom na sami vrh. Put je krajnje nepristupačan, moguć jedino pješice pa bicikle ostavljamo u podnožju. Hrabri ih guraju do samo vrha jer spust ovom stazicom će biti izuzetan adrenalinski naboj.
Stjepan-Vukčić Kosača je živio od 1404. do 1466. godine, ljeti je stolovao u Blagaju, zimi u (Herceg) Novom, ženio se tri puta. Godine 1448. priklonio se Osmanlijama i despotu Čurađu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja i proglasio se hercegom. Tokom trećeg braka sa bavarskom princezom Cecile u korespondenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule vojvoda - hercog, pa odatle, valjda, nastade Herceg. Ne znamo koliko je Stjepan bio vjeran svojim ženama, ali ako je ljubavnice dovodio u ovu kulu, odakle se pruža nezaboravan pogled na zalazak sunca daleko iza polja Hercegovine, teško da se koja mogla oduprijeti. Kula je narušena zubom vremena, ali trenutno je u toku njena sanacija. Kad se dovrši, bit će to prvorazredna atrakcija u sklopu posjete Blagaju. Kao što to obično biva na našim putovanjima, vremena za pretjerano divljenje nema. Sjenke se polako izdužuju što opominje da do Mostara imamo još dvadesetak kilometara. Istina, on je bliže ide li se magistralnim putem, ali to je za grupu od 27 biciklista preopasno, pa radije vozimo lokalnim cestama s onu stranu Neretve. Krećemo se u koloni po jedan što uz polja posuta makovima i sunce na zalasku daje fenomenalnu sliku. Dan u Hercegovini je bio dug, sunčan, koža preplanula i mišići umorni ukazuju na to. Na povratku, kiša na Bradini. Da, ista ona s početka priče: dosadna, bosanska. Ali, ona hrani naše šume koje će se otvoriti za ture kad u Hercegovini zaprži. Ima li još negdje manje zemlje, a toliko različite? I tako lijepe.

Ostale vijestiArhiva