Na Prenj smo se do sada biciklima penjali iz više pravaca: iz Glogošnice, sa Boračkog jezera, od ušća rijeke Bijele na Veliku Vidovu... i svaki put bili fascinirani ljepotom ove planine. Čak i oni koji nisu imali sreću da se bliže upoznaju s ovim velikanom među planinama, barem jednom, putujući ka moru, zastali su oduševljeni slikom Prenja nakon što su prešli Bradinu a pred njima se ukazali vrhunci Prenja. No, sve te slike zasjenit će odlazak u Tisovicu. "Ljudi moji, da li je ovo moguće?", bio bi najkraći komentar.

Nekad davno, listajući stare razglednice, još iz austrougarskog perioda, vidio sam nestvarnu, idiličnu sliku izletnika kako se odmaraju na predivnoj livadi posutoj cvijećem. Malo dalje jedna gospođa sa šeširom velikog oboda, u dugačkoj haljini jaše postrance konja, a u pozadini šiljci krševite planine prošarane snijegom. Tada sam mislio da je to jeftin reklamni trik, tek crtež vještog umjetnika, a danas sa iznenađenjem otkrivam kako su mudri bili ondašnji ljudi koji su, eto, na konjima izlazili na ovo izletište, u krajolik gotovo identičan onom Alpskom. Nedostaje još samo Hajdi.

Carstvo netaknute prirode
Do Tisovice nije jednostavno doći. Neka se ne nadaju oni sa luksuznim džipovima da će tek tako ući u ovo carstvo nedirnute prirode. Od Konjica je potrebno krenuti u pravcu Boračkog jezera, potom se odvojiti za Bijelu – i to je kraj asfalta. Smijenit će ga oštri makadam, cesta sa konstantnim usponom koja, na svu sreću, dobrim dijelom ide kroz gustu bjelogoričnu šumu. Već pojava šume usred Hercegovine nagovještava određeni paradoks. Naviknuti na krš i oskudno rastinje, ugodno smo iznenađeni vožnjom po hladovini. No, ispostavit će se da je to obična varka jer se Hercegovina javila suncem koje nemilosrdno prži. Naprosto, nije nam jasno kako se još uvijek snijeg zadržao u sjenovitim pa i osunčanim mjestima, kad se temperatura, poput danas, početkom juna, bližila četrdesetom podioku. Paradoks broj dva. Prenj, dakle, kao da želi da pokaže svoju ćud, kao da želi da kaže da je neukrotiv.

I dobro je što je tako, što je nepristupačan, bez kapi vode, što se u Tisovicu dolazi prolijevajući graške znoja. Na jednostavnom planinarskom putokazu poviše Bijele stoji oznaka: "Tisovica, 8 sati". Dakle, uvježbanom planinaru treba osam sati do gore. Valjda, isto toliko i nazad. Stoga ne iznenađuje što nismo sreli nikog, tek jednog mještanina koji se zaputio vozeći Renault 4, i koji je kraj nas prošao samo odmahnuvši rukom. Imali smo osjećaj da, ako Renault stane, više nikad neće krenuti. A mi smo napredovali laganim korakom, bolje reći okretajem pedala. Nemilosrdno sunce je tjeralo na česte pauze, zalihe vode su brzo nestajale, uspon, kamen, vrućina... I onda, odjednom, otvoriše se vidici. Šuma se razrijedi, makadamska cesta postade zasuta odronima s kamenih litica, ispresijecana deblima drveća, ali ukazaše se rubovi planina u daljini, negdje daleko, kao kap vode, Jablaničko jezero. I kao kroz maglu, između visokih grana ugledasmo nestvarno zelenu dolinu uokvirenu snijegom prošaranim vijencem Prenja.

Vrijedilo je svake "graške znoja"
Spust u dolinu Tisovice bio je dugačak, kroz glavu mi je prošlo to kako se moramo vratiti nazad, savladati još jedan uspon po ovom suncu a vode nigdje nema, hiljadu nekih problema, ali kad smo izbili na travnatu livadu posutu žutim cvjetićima dinarskog encijana, kakvog ne vidjesmo nigdje na obližnjim planinama, kad pogled okruži poput potkovice postavljene vijence Prenja, nestadoše crne misli, pojaviše se osmjesi na licu biciklista, a neko reče: "Vala, vrijedilo je!" Da, vrijedilo je svake graške znoja doći ovdje gdje nema plastičnih boca, papirića, ostataka roštilja. Samo miris trave, cvijeća i vjetrić koji lagano pirka. Za razliku od drugih tura, pauzu smo napravili nešto veću, izležavajući se na travi i upijajući ljepotu krajolika koji kao da je krojen za reklamu one čokolade gdje je krava ljubičasta.

Napunivši "baterije" tom ljepotom, dijeleći posljednje zalihe vode među sobom, grupa od petnaestak biciklista je, za divno čudo, prilično lako savladala uspon na povratku. Potom je uslijedio ne baš tako prijatni spust, jer kamenje pršti pod točkovima. Imali smo i jedan lakši pad. Srećom, bez većih posljedica, a onda kao i obično: pakovanje, oproštajna kafica (ovaj put u Konjicu kraj zelene Neretve), i povratak kući, u kojem je većina nas premotavala film dug 50-tak kilometara, od Bijele do Tisovice i nazad. Tura koja spada u "Top 10", definitivno.

Ostale vijestiArhiva