Tura koju smo prošli dan ranije trebala je biti samo blago zagrijavanje, a danas nas je očekivalo sljedećih preko 100 km i oko 1900 metara uspona. S obzirom na vrućine bili smo malo i zabrinuti kako će sve proći. Ipak, naš domaćin Goca nas je hrabrio pričama da je tura koju smo planirali turistička, i da je redovno voze "sedamdesetogodišnjaci".
Realnost će se na kraju ipak pokazati malo drugačijom. Slično našem putovanju kroz Crnu Goru, gdje smo naučili da je "nizastranu" ustvari konstantan uspon koji na kraju iznosi dodatnih oko 800 metara visinske razlike, u Makedoniji smo naučili da je prosječan Makedonac istreniran bar za olimpijsku normu. Barem na riječima. Ipak, ne smijemo zaboraviti gostoprimstvo našeg uvijek nasmijanog domaćina, koji nam je ujutro pripremio sendviče, bez kojih bi naša ekspedicija bila dovedena u pitanje.
Brojni izvori ledene planinske vode
Uprkos činjenici da smo zalutali prije negoli smo i krenuli te da su nas čekali nepoznati predjeli ogromne Šar-planine, put je prošao bez većih iznenađenja. Ono čega nije nedostajalo bila je vrućina, pa je Haka, naš dežurni meteorolog tog dana, izbrojao čak 41 stepen. Sreća je jedino što je najveći dio puta do Mavrova izgrađen za održavanje kaptaža vode sa Šar-planine, pa izvora ledene planinske vode ima na svakih 5-6 km puta.
Da bi došli do Mavrovskog jezera bilo nam je potrebno više od 12 sati konstantne vožnje. Makadamski put napravljen za vrijeme Jugoslavije je sve vrijeme presijecala ogromna betonska cijev prečnika 2 metra, koja je bila samo jedna u nizu cijevi koje su skupljale hiljade litara vode iz okolnih izvora, da bi na kraju sve završile u najvećem vještačkom jezeru u Makedoniji. Iz Mavrovskog jezera podzemnim kanalima voda se usmjerava prema Vardaru i hidroelektrani Vrben. Stotine kilometara cijevi, vještačka brana koja formira jezero i hidroelektrana su napravljene u brojnim radnim akcijama u kojim su učestvovali dobrovoljci iz čitave Jugoslavije.
Impresivan kompleks izgradili dobrovoljci
Čitav kompleks se čak i danas čini impresivnim, stoga ne čudi da je bio ponos cijele bivše države. Nažalost, jedan od starosjedilaca nam s ogorčenjem priča o sudbini hidroelektrane, koju sadašnja vlast planira dati u koncesiju nekim bogatim Arapima, naravno ne uzimajući u obzir hiljade radnih sati i desetine hiljada ruku koje su radile na izgradnji ovog kompleksnog sistema. Inače, na svakom koraku se osjeća veličina i snaga nekadašnje države iza koje su ostali brojni hoteli i skijališta, sačuvavši jako malo od nekadašnjeg sjaja.
Nacionalni park Mavrovo je sa 11.750 hektara najveći od tri nacionalna parka u Republici Makedoniji. Osnovan je 1948. godine odlukom vlade Narodne republike Jugoslavije sa ciljem da se zaštiti prepoznata raznolikost flore i faune tog područja ali i kulturno-histrorijske znamenitosti. Nacionalni park obuhvata planine Korab, Dešat, jugozapadne ogranke Šar-planine, velike dijelove planine Bistre, te sjeverne dijelove Krčine. Središnji dio parka zauzima dolina i sliv rijeke Radike.
Iako proglašen zaštićenom prirodnom sredinom, na području NP Mavrovo 1957. je završena izgradnja hidroakumulacije HE Mavrovo, koja je danas značajan elektroenergetski faktor u Makedoniji.
Manje je poznato da je Mavrovo i skijaški centar, a kao i Popova šapka posebno je popularan među skijašima i borderima koji preferiraju neuređene staze.
Susret sa Albancem koji je radio u Sarajevu
Zajednički zaključak je da su na ovakvim putovanjima ipak najvredniji iznenadni susreti sa lokalnim stanovništvom. Jedan od takvih bio je sa makedonskim Albancem Ramadanijem, koji je kao i većina naših sagovornika radio u Sarajevu, konkretno u slastičarni Carigrad. Čovjek srednjih godina na magarcu je krenuo da obiđe poljoprivredno imanje u blizini. U početku sumnjičav i sputan jezičnom barijerom, ubrzo se otvorio nakon što je čuo zbog čega smo tu. Ljubav prema rodnoj grudi ga je natjerala da se vrati iz Italije, gdje je zadnjih nekoliko godina bio vlasnik firme za proizvodnju rigips ploča, i da teško zarađeni novac uloži u izgradnju kuće u svom rodnom selu, koje je udaljeno desetine kilometara od najbližeg grada Gostivara. Ipak, priznaje nam da je možda pogriješio, jer je realna vrijednost takve kuće nemjerljiva sredstvima koja su uložena u njenu izgradnju. Primjećujemo da je ova sudbina, nažalost, pravilo po kojem se ponašaju generacije Albanaca.
Na Mavrovo stižemo predvečer, poprilično iscrpljeni kilometrima i makadamom. Odsjedamo u hotelu Makpetrol, radničkom odmaralištu ove najveće naftne kompanije u Makedoniji. Pripremamo bicikla, kupujemo hranu za sutrašnju vožnju jer nas čeka jedna od glavnih vožnji ove ekspedicije, uspon na vrh Makedonije, Golem korab…
Sutra na našem portalu čitajte kako se ekspedicija provela trećeg dana putovanja, u pohodu na Golem korab, najviši vrh Makedonije.

Ostale vijestiArhiva