"Četiri smrti u godini dana.... Prvo nana, pa tetak, onda otac, dva mjeseca prije Nine, a sad i Nino. Sve su to ljudi za koje sam bila strašno vezana i koje sam nadasve mnogo voljela. Nino je mnogo bio vezan za mog oca, a i moj otac za njega. Ne znam kako su se oni tako lijepo našli, valjda se to tako rodi. Otac mi je bio bolestan tri mjeseca, Nino me svaki dan zvao da pita kako je, nudio svoju pomoć, pitao me treba li mi nešto, a ja to stvarno ne mogu zaboraviti", govori vidno potresena Jasna Konjević, koja je sa Ninom Rešićem živjela oko četiri godine.

- Gdje si bila kada si saznala da je Nino umro i ko ti je javio?
Bila sam sa prijateljicom Almom Čardžić u "Restoranteu" kod moje prijateljice Suzane Bajramović. Pričale smo, zezale se, htjele smo krenuti kući i stigla mi je poruka. Suza je pitala ko mi u ta doba šalje poruku, a ja sam pročitala "Jasna, Nino je preselio na ahiret", izgubila sam se i bacila telefon Almi. Ma grozno. Sreća pa su moje Alma i Suza sve vrijeme bile uz mene i dok mi je otac bio bolestan i kad je umro.

- Kada si se zadnji put čula sa Ninom?
Noć prije smrti smo se čuli najnormalnije, nije se žalio ni na kakve bolove, samo je kazao da je malo umoran, pošto je pjevao sva tri dana Bajrama. Još mi je rekao da mu je Erko, vlasnik "Igmana", govorio da bi trebao pjevati u njegovom lokalu za Novu godinu. Nino mi je to rekao i dodao: "Hajd' super, bićemo zajedno za Novu godinu." Pazite, to što Nino nije bio ovdje u Sarajevu u posljednje vrijeme, ništa ne znači, jer nikad nije izgubljena ta nit koja nas je povezivala. On i ja kad smo sjedili nekoliko dana prije njegove smrti u "Igmanu", mi smo pričali kao u naša najbolja vremena. Međutim, zbog niza drugih okolnosti Nino nije mogao biti ovdje, a zbog kojih to se zna i neću da ponavljam. Nisam mogla dozvoliti da se žrtvuje zbog mene i da ostane u Sarajevu. Zvao je on mene da idemo u Beograd, međutim, ja to nisam mogla. Moja porodica je ovdje, prijatelji, kumovi... mene svaki kamen ovdje veže za nešto. Ne bih mogla živjeti nigdje drugo, ni zbog ljubavi. Učinila sam stvarno sve... Nino je bio malo zatvoren tip, bio je malo stidan i nesiguran. Ko god ga je upoznao, taj ga je i zavolio. Mada nema osobe kojoj se do kraja otvorio, pa čak ni meni koja sam ponajviše znala o njemu. Nisam bila ni svjesna koliko ga ljudi vole, sve dosad. Velika je stvar imati četiri oskara popularnosti i biti prva zvijezda prije pet ili šest godina. I bez obzira na to, on je meni govorio da je uvijek bio sam, osjećao se usamljeno. Mislim da je na to uticalo to što mu je majka umrla mlada u pedeset trećoj godini, ubrzo i otac.

- Šta je sa kolegama?
Ne mogu vam opisati koliko me ljudi zvalo. Kad me nazvala Hanka, supruga rahmetli Mehe Puzića, toliko je plakala da ja uopće nisam shvatila da je to ona. Moram reći svaka čast i Dragani Mirković koja je učinila da se njegovi fanovi mogu dopisivati i tražiti da ga slušaju. Svaki dan čitam te poruke, javljaju se iz čitavog svijeta, ljudi jecaju, ne mogu da vjeruju da ga više nema među živima. Ni Nino nije bio svjestan koliko su ga voljeli. Halid Bešlić me zvao. Halid Muslimović bio je na dženazi, svaka mu čast. Za njega može pričati ko šta hoće, ali Muslimović je veliki čovjek. To ja tvrdim. Osim toga, Nino je prvi put počeo pjevati na Halidovom koncertu u Prijedoru, tako da je imao neku posebnu simpatiju prema njemu, više nego prema ostalima.

- Misliš li da mu je bolje krenulo otkako se odselio iz Sarajeva?
On nije htio ni da ide u Srbiju, ali ni u Bosnu, pa je odselio u Bijeljinu, pošto mu je tu između ostalog bila i izdavačka kuća "Renome". Mislim da mu nije bolje krenulo. Ja sam se osjećala krivom što se žrtvuje zbog mene i rekla sam mu da ne treba to da radi, ja sam mu rekla da ide.

- Kako se sad osjećaš nakon dvadesetak dana?
Ninina smrt, to je za mene enigma. Čula sam se maloprije sa prijateljem Nerminom Ademovićem, sa kojim je Nino bio tu noć kad je umro. Nino je Nerminovom djetetu bio kum. Jednostavno želim da znam sve šta se dešavalo. Nisam još vidjela smrtni list, ali ću ići da vidim. Dijagnoza je akutni pankrijartitis, to je jedna, druga dijagnoza je galopirajući karcinom pankreasa, a čovjek dva dana prije toga igrao i pjevao?! Tako da mi ništa nije jasno.

- Da li nešto sumnjaš?
Ma ne, nego mi je nelogično da ga je tako naglo zaboljelo, on je meni sve govorio. Kad smo se čuli zadnji put u utorak, rekao bi meni da osjeća bolove, međutim, samo je kazao: "Šmrčem malo, ma znaš ti ono moje, tri tezge sam imao, malo sam se prehladio, gladan sam." Kazala sam mu da uzme picu i gleda tv, rekao je da će tako i biti. Tako da eliminišem ono što je rečeno i negdje napisano da je flaša alkohola bila pored njega. Nije pio od nedjelje, a dok sam ja bila u "Igmanu", a bila sam ujutro do 3 h, popio je samo jedno piće.

Ostale vijestiArhiva