Neodlazak naše reprezentacije na Evropski šampionat, koji se igrao od 28. oktobra do 6. novembra u Grčkoj, predstavlja logičan rezultat aljkavog rukovođenja Šahovskom unijom BiH (ŠU BiH). Sve ono što se ranije dešavalo, na šta su "Nezavisne novine" konstantno ukazivale, vodilo je, nažalost, konačnom srozavanju i ono malo ugleda što nam je obezbijedila srebrna medalja na Olimpijadi 1994. godine.
Da neko ne bi pomislio kako ne baratamo argumentima navedimo nekoliko primjera. Najsvježiji slučaj je 6. Premijer liga, igrana u Vogošći početkom juna. Na stranu ostavimo što godinama takmičenja na svim nivoima u velikom luku zaobilaze Sarajevo i Banjaluku, pa se odvijaju uglavnom pred konobarima i daleko od svake medijske pažnje. Veću zabrinutost izaziva podatak da je sama ŠU BiH propisala da u ekipama moraju biti minimalno dva domaća igrača i da je zatim dozvolila sokolačkom Glasincu da igra sa svih šest stranaca, dok je Široki Brijeg u sastavu imao samo jednog bh. šahistu! Simptomatično je da su ostale ekipe mirno prešle preko izmjene pravilnika, računajući valjda da bi dvostruki presedan mogao u nekom budućem vremenu i njima koristiti.
Nelogično je, takođe, što kotizacija za učešće u Premijer ligi BiH iznosi koliko i prijava za EP (500 KM u odnosu na 260 evra po ekipi). Ovako visoka tarifa ne služi ničem drugom nego da odgovorni u ŠU BiH pokriju s prikupljenih 5.000 KM (za seniore) sve troškove, ne želeći pri tome ni da se potrude kako bi obezbijedili dodatna sredstva za nagrađivanje najuspješnijih.
Posebno interesantna za analizu je 2006. godina. Prvo je mjesec dana pred početak Premijer lige otkazao ŠK Kiseljak, da bi poslije 6. kola takmičenje napustio ŠK Drvar! Tako nešto se vjerovatno nije desilo ni u afričkim ligama, ali to nije bilo dovoljno da "stručnjaci" u ŠU BiH skupe hrabrost i kazne oba kluba. Kiseljak je čak dva mjeseca kasnije zaigrao na prvenstvu ŠS Herceg Bosne, tako da je postojala realna mogućnost da se već ove godine ponovo pojavi u eliti. Slično se, podsjetimo, desilo s krajiškim ŠK iz Banjaluke, koji je 2002. ispao, ali se ekspresno vratio trijumfovavši iste godine na prvenstvu RS.
"Bode" oči i borba na više frontova ŠK Jedinstvo 1954. iz Brčkog. Ovom klubu se dozvoljava da u istoj takmičarskoj godini nastupa i u FBiH i u RS, što se u drugim sportovima ni u snu ne može desiti.
Tokom svih ovih godina, dodajmo, organizovano je šest ekipnih državnih prvenstava, dva pojedinačna šampionata za seniore i jedan za šahistkinje, te nijedan Kup BiH, a "preskočena" su tri prvenstva Starog kontinenta. Najviše medijske prašine podigla je odluka "principijelne" ŠU BiH da na prvom skupu naših najboljih šahista (2005) ne zaigra prvi bh. velemajstor i četvorostruki prvak Jugoslavije, Milan Vukić. Želeći valjda da ga dodatno ponize, imenuju ga četvrtom rezervom. Sudbina je, međutim, umiješala prste; od takmičenja su odustali Bojan Kurajica, Borki Predojević i Emir Dizdarević, pa je Vukić dobio priliku da mladim junošama još jednom pokaže ko je general u bh. šahu.
Kada je ovakav odnos prema seniorskom šahu, zapitaćete se, kakav li je tek prema mlađim kategorijama. O tome bi najbolje mogli pričati roditelji, koji su primorani da sami ulažu u stručno usavršavanje svoje djece i odlazak na takmičenje bilo kog ranga.
Može li bh. šah naći izlaz iz ćorsokaka? Teško, ako znamo da prema Statutu svakih 16 mjeseci mora doći do rotacije na rukovodećim mjestima, a da do takve rotacije od osnivanja ŠU BiH nije došlo nijednom. Klupkom interesa nerazmrsivo su vezani isti ljudi, čija tkiva trepte usklađenim bilom: žarko se vole i podmuklo mrze, ali su složni kad odišu silom...

Ostale vijestiArhiva