Nikada nije bilo lakše izabrati najbolje sportiste Bosne i Hercegovine, kao u ovoj na izmaku. Nije to zbog toga što je bilo vrhunskih rezultata, već zato što se uspjesi naših najboljih sportista mogu nabrojati u dva, tri reda. Ponuda nikad siromašnija, ali potpuno odražava kakva je briga države za sport. Još da nije onih upornih entuzijasta, koji i posljednji fening i minutu slobodnog vremena nesebično daju sportu i sportistima, rezultati bi bili bijedni.
Markica Dodig, boćar čudesno mirne i precizne ruke, još jednom se oktio titulom najboljeg na svijetu. Dvoje je atletičara, Lucija Kimani i Hamza Alić, ispunilo olimpijsku normu, kao i džudista Amel Mekić, a tradicionalni se već postali uspjesi karatistkinja i karataša na najvećim takmičenjima i - to je to. Bar što se tiče učešća na velikim takmičenjima.
Doduše, ne smijemo za to kriviti sportiste. Za naše okvire ogromni su uspjesi svih onih mladih talenata, koji su se uspješno nosili sa svojim vršnjacima na brojnim nižerangiranim takmičenjima, međunarodnim mitinzima kada se zna u kakvim uslovima rade i treniraju. Ostale su mi u sjećanju riječi jednog trenera mladih nogometaša kada se vratio sa turnira iz inostranstva na kome je njegova ekipa služila za popravljanje gol-razlike:
- Izađe moja ekipa na teren, i dok se mladići dive kako je ravan teren i zelena trava, utrpaju nam dva-tri komada. Kako onda da se igra ravnopravno - sa smijehom je komentarisao, ne želeći ni jednog trenutka da se pravda. A zašto i bi kada je to istina.
Ruku na srce, kada se pogleda u kojim uslovima rade naši sportisti, čast izuzecima poput Širokog Brijega i još nekih rijetkih, dobro je da ima iole uspjeha. Prašnjavi ili blatnjavi nogometni tereni, u zavisnosti od godišnjeg doba, hladne sale, svlačionice bez tople vode... To je naša stvarnost koju moramo zahvaliti bh. političarima.
BiH je jedina zemlja na svijetu, valjda, koja nema zakon o sportu na državnom nivou, koja nema ministarstvo za sport, vrhovnog sportskog tijela... a onda nema ni strategije razvoja ni sporta. Možda to narodnom predstavnicima i odgovara. Jer, ako daju pare za sport, ostaće njima manje za raspodjelu. Kako bi se onda povećavale plate, dnevnice, šetalo po zemlji i svijetu. Da se deseti dio od toga daje za sport, gdje bi nam bio kraj.
Trebalo bi tri člana radne grupe Parlamentarne skupštine BiH odvesti u jedno od neuslovnih dvorana i zatvoriti ih tamo dok ne usaglase tekst zakona. Dovorili bi se za pet minuta, samo da pobjegnu odatle. Iz udobnih poslaničkih klupa i kabineta lako je, da ne upotrebim neku riječ koja bi se mogla okvalifikovati kao nepristojna, otezati, odgađati unedogled.
Ipak, ministarstva za sport postoje na nivou Federacije i kantona, ali su povezana po nekom naslijeđu uz kulturu. Kultura i fizička kultura zvuči nekako srodno, ali kada se zna da su ministri gotovo po pravilu “kulturnjaci“, da na federalnom nivou ni nema zakona o sportu, a kantonalni su toliko uopšteni da ih se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, onda nije ni čudo što se pare za sport određuju onako “od čibuka“, ili k’o jednokratna hedija - nagrada za uspjehe. Dosjetili su se ove godine u federalnom Ministarstvu kulture i sporta i novom načinu raspodjele budžetskih sredstava - konkursu. Ko hoće pare, treba da se prijavi, lijepo obrazloži potrebe, stane u red i - čeka. Crkavicu će dobiti onaj ko napiše najljepše, a ne onaj kome najviše treba. Demokratski.
Kažu da sve probleme treba ostavljati u staroj godini, Novu dočekati sa lijepim željama. Zato, dragi sportisti i sportski radnici, ukoliko želite uspjeha u nastupajućoj godini, zasucite rukave, uzdajte se “u se i u svoje kljuse“, možda ćete nešto i postići. Na državu i političare ne računajte, izuzev ako postignete nekakav rezultat pa trebate da poslužite kao kulise za predstavu - uspjesi bh. sporta.

Ostale vijestiArhiva