Hladne januarske noći i niske temperature u neuslovnoj sobi kolektivnog smještaja u Mostaru, maloj djevojčici Amni, bebi rođenoj prije deset dana, dramatično su obilježili prve dane života. Zgrada u kojoj se poslije rata nalazio zatvor je potpuno neuslovna, bez grijanja, prepuna je izvora infekcije, ali je desetak porodica u Mostaru prisiljeno u njoj stanovati.
Tačno prije mjesec Oslobođenje je pisalo o lošim uslovima za život u kolektivnom smještaju u Brankovcu. Sa Sanidom Behram, majkom djevojčice, smo se tada rastali uz želje za sretan i uspješan porod. Mala Amna rođena je 21. decembra i sve je proteklo bez problema.

Nikakvi uslovi
Međutim, kada smo je jučer posjetili, dočekali su nas hladnoća i loši uslovi u sobici koja je nekada služila kao zatvorska ćelija. Grijati se na struju ne mogu, ne samo što bi bilo preskupo za i onako skroman porodični budžet, jer nemaju nikakve peći ili grijalice. Drva za ogrjev su preskupa, pa ih Amnin otac Elvir koji radi u autopraonici za deset maraka dnevno, ne može priuštiti.
- Samo da imamo djetetu za pelena i hrane, jer majčino mlijeko, tako su nam rekli doktori, nije dovoljno kvalitetno za prehranu novorođenčeta, kaže Elvir. Iako mu je 26 godina, njegove ruke izgledaju kao da su se naradile pošteno, bar 30 godina. Ispucale su od studeni, a stalno su u vodi, dok radi u autopraonici. Njegovih deset maraka zarade dovoljno je za Amninu hranu. Ali, kako kupiti pelene pitanje je sa kojim se svakodnevno iznova susreću Sanida i Elvir.
“Nakon onog teksta u Oslobođenju, posjetili su nas iz Centra za socijalni rad. Donijeli su nam u paketu šećera, ulja, hrane, higijenskih potrepština, i to baš kad su došla ova poskupljenja“, govori nam Sanida.
Iz Centra za socijalni rad su im obećali da će na proljeće biti pronađen bolji smještaj za četveročlanu porodicu. Sanida nam je ispričala kako je direktor Centra za socijalni rad Šaćir Gološ imao razumijevanja za njihovu situaciju i da je obećao pronalaženje dugoročnog rješenja, kako bi njene dvije djevojčice osjetile pravu toplinu doma.
Roditeljske ljubavi curicama ne nedostaje, uvjerili smo se u to. Ipak, nekako smo s osjećajem tuge i nelagode napuštali njihovu hladnu sobu sa ispucalim i onako samim od sebe dotrajalim i urušenim hladnim zidovima.

Glamur i bijeda
Ipak, koliko do jučer, to je bio samo zatvor, u kojem su prisiljeni sada živjeti, ni krivi ni dužni, ljudi kojima je rat rasturio njihove domove. Paketić sa litrom ulja i kilogramom šećera pred Bajrame, Božić i Novu godinu, malo je od grada za ove ljude osuđene na patnju. Jer, oni nisu mogli osjetiti onaj glamur i slavlje u noći s ponedjeljka na utorak, za što je Grad Mostar utrošio “simboličnih“ 70.000 maraka.
Blještavilo vatrometa, njegov sjaj i oduševljenje masa, te noći nisu mogli zagrijati hladnu sobu u kojoj je možda i gladna zaspala beba Amna, koja ima nepune dvije sedmice. A i njima je neko mogao pokucati na vrata te noći i poželjeti sretnu novu godinu. Mogao je, ali eto nije. Još jednom, na sramotu i gradu i državi.

Ostale vijestiArhiva