Kako bi se izbjeglicama u Bosni i Hercegovini omogućio povratak aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, svim građanima koji su tokom rata mijenjali svoju imovinu za imovinu u susjednim državama dato je pravo da zahtijevaju raskid takvih ugovora.
„Komisija neće priznati kao valjanu bilo koju ilegalnu transakciju imovinom, uključujući svaki prijenos koji je načinjen pod prinudom u zamjenu za dozvolu izlaska ili isprave, i koji je na neki drugi način povezan s etničkim čišćenjem“, izričito se navodi u članu 12 aneksa 7 Mirovnog sporazuma.

Sporni ugovori
U trinaestoj poratnoj godini kada je u pitanju Republika Srpska ne postoje sveobuhvatni podaci o broju građana koji su izvršili zamjenu imovine u susjednim zemljama. Razlog ovome, pojašnjavaju u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica, u činjenici je što se postupci za raskid ugovora o zamjeni nekretnina vode pred sudovima.
Jedino se, kažu u ovom ministarstvu, sa sigurnošću može reći da je najveći broj spornih ugovora sklopljen između građana koji su tokom rata živjeli na teritoriji RS-a s vlasnicima imovine u Hrvatskoj. Većina građana koja je pokrenula sudski postupak za raskid ugovora o zamjeni nekretnina bila je suočena s dugogodišnjim sudskim parnicama, pa tako prema podacima koje je u decembru prošle godine iznio ministar pravde RS-a Džerard Selman, pred sudovima u ovom entitetu na rješavanje čeka još dvije hiljade tužbi.
No ništa manje frustrirajuće od dugih i skupih sudskih postupaka za vlasnike imovine nije ni sam postupak ulaska u posjed imovine.
Advokat Zoran Butorac iz Banje Luke u izjavi za naš list kaže da se većina onih koji su mijenjali svoju imovinu u Hrvatskoj za imovinu u RS-u oštro protivila raskidu ugovora, iz prostog razloga što ne žele da se vrate u Hrvatsku. Pri tom su, pojašnjava Butorac, kao pravi argumnet navodili da Hrvatska ne priznaje odluke sudova u RS-u, pa tako oni ostaju bez imovine i ovdje i u Hrvatskoj.
„To naravno nije tačno, jer se pravo na ponovo vraćanje imovine u Hrvatskoj vrši ili preko ureda javnih notara ili nadležnih opštinskih, odnosno županijskih ureda, pa dakle niko i ne ostaje uskraćen za svoje vlasništvo“, izričit je Butorac. No ovi pravni argumenti za vlasti u RS-u nisu bili validni pa je Narodna skupština krajem prošle godine usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku, shodno kojima će sudovi u RS-u obustaviti izvršenje takvih odluka, ukoliko strana država ne prizna odluku domaćih sudova.
I dok su u Udruženju izbjeglih i raseljenih lica RS-a ovakvu odluku Narodne skupštine zdušno podržali, Butorac smatra da je riječ o još jednom pokušaju „legalizacije etničkog čišćenja“.
„Ovdje nije riječ o izmjeni zakona kojom bi se spriječilo da ljudi na nezakonit način ostanu bez svoje imovine, već o čisto političkoj odluci koja bi dodatno onemogućila povratak nesrpskog stanovništva u RS“, kategoričan je ovaj banjalučki advokat.

Ko plaća cijenu?
On kao primjer navodi samo svoja dva klijenta, Zvonka Kneževića i Stipu Blaževića, koji su nakon pravosnažnih sudskih odluka suda u Banjoj Luci, imovinu koju su koristili u Hrvatskoj uredno predali na upravljanje opštinskim vlastima u Hrvatskoj, ali je njeni raniji vlasnici ni do danas ne žele da preuzmu. Stoga, kaže Butorac, ponovo će krajnju cijenu i ovih zakonskih izmjena platiti ljudi kojima se rat ionako previše poigrao.

Ostale vijestiArhiva