Kada je, u prepunoj sali Doma kulture u Trebinju, Ranko Slijepčević, kantautor koji je rođen i mladost proveo u ovom gradu, a sada živi i radi u Beogradu, održao zajednički koncert s Vladimirom Savčićem Čobijem, cijela dvorana je pjevala sa njima.
Takav koncert, sa više od dva sata balada, Ranko redovno održava u svome gradu, te raznježi ponajviše ženska srca, njegove dojučerašnje sugrađanke, prijateljice, stare ljubavi.
"Ja volim da dođem u Trebinje, ne samo zato što ovdje žive moji roditelji i što je ovo grad moga djetinjstva i mladosti, nego i zato što znam da me ovdašnja publika zaista voli, dobro me prihvata. Jednostavno, godi im moj stil muzike, valjda zato što smo mi Trebinjci mediteranske, romantične duše", kaže Slijepčević.
Od romantičnih, mediteranskih balada koje su se svirale po trebinjskim skalinima i gradskim ulicama, sve je i počelo, kako kaže, nekih davnih sedamedesetih godina. Kao učenik drugog razreda Gimnazije već ima svoju grupu "Duboko oranje", koja je tada, na instrumentima koje je škola kupila, svirala rok stvari od "Deep Purplea", "Black Sabbatha"...
Poslije toga su ambiciozniji napuštali muziku, da bi kasnije postajali doktori ili profesori, a Ranko nastavlja s muzikom, prebacujući interesovanje na Boba Dilana i akustičnu gitaru. Zatim je uslijedila i njegova prva pjesma, čiji snimak, kako kaže, i danas ima kod roditelja u Trebinju i koju pusti sebi kada dođe u posjetu, radi opuštanja.
Svjestan da za profesionalnu muzičku karijeru, međutim, nisu bile dovoljne samo svirke u dvorištima, ljetnim baštama, makar one bile i dubrovačke, kako se to prije rata u Trebinju radilo, Ranko u Sarajevu, u studiju Brane Likića, koji je sve do rata važio kao jedan od najboljih producenata na Balkanu, u prvoj polovini osamdesetih radi svoj prvi ozbiljniji tonski zapis s pjesmom "Bezimena". U isto vrijeme, u novosadskom studiju "Detelinara", snima prvi kantautorski album, koji nažalost nikada nije objavljen.
"Danas, iz ove perspektive, znam da moje ozbiljnije bavljenje muzikom nije ni moglo početi tada u Sarajevu, jer bi se neuspjeh desio svakome ko je stotinama kilometara udaljen od velikih diskografskih centara. Svako ko misli da se može uraditi tako nešto, samo se zanosi", tvrdi Slijepčević, koji po dolasku u Novi Sad započinje i ozbiljan muzički posao.
Deset godina je svirao po klubovima, da bi 1996. godine, sredinom aprila, objavio prvi album pod nazivom "Ne daj mi samom kroz noć", u izdanju PGP RTS, a prvi ozbiljniji koncert održava u novosadskoj Sinagogi, zajedno sa gudačkim kvartetom.
Od tada proširuje saradnju s pjevačima, tako da mu u jedno vrijeme ovaj vojvođanski grad postaje tijesan i prelazi u Beograd, gdje radi nekoliko ploča. Sada uglavnom radi na pločama drugih muzičara, pa je, iz saradnje s Vladimirom Savčićem Čobijem, koji je bio i gost njegovog koncerta u Trebinju, postao veliki prijatelj.
"S obzirom da u posljednje vrijeme živim uglavnom od te muzike koju radim za druge, svakih dvije do tri godine izdam vlastiti album, čisto za svoju dušu, da častim sebe", kaže Slijepčević.
Album sadrži pjesme koje su, kaže i on sam, nastajale od jadranskih obala do vojvođanskih ravnica i dodaje da je u pitanju nešto što se razlikuje od onog što se radi u Srbiji, nešto što zvuči više italijanski nego šansonjerski.
Ono što bi, međutim, najviše volio napraviti, jeste album samo sa akustičnom gitarom, ali je, tvrdi, svjestan da ljudi za tako nešto danas nemaju vremena i da nisu oduševljeni takvom muzikom.

"Takvu ploču ću zaista i uraditi, jer već imam dovoljno materijala u sklopu moje zbirke poezije, za čitanje i slušanje. Ja, u stvari, volim balade zato što se lično tako osjećam, iako na novom albumu ima i pjesama koje nisu balade. Na tom sam albumu, u stvari, pokušao promijeniti samog sebe, pa ovoga puta nisam ja aranžer, već sam na tim studijskim poslovima angažovao druge ljude. Sve je uradio jedan mladi momak Novica Bojić Nokaš. Nisam mu se pretjerano miješao u aranžerski i producentski posao, pa je ova ploča više sa električnim gitarama, što se mnogima koji su je slušali svidjelo", ističe Slijepčević.
Zadovoljan je svojim životom, ali je, što je zanimljivo, istovremeno i sretan što njegova kćerka Ivana, koja u Beogradu studira mega trend, nije krenula njegovim stopama, već je odlučila da postane menadžer.
Taj stav objašnjava činjenicom da je bavljenje muzikom jako zahtjevna profesija, puna stresova, izbivanja od kuće, a ona je, sa jedne strane, ipak, žena kojoj treba više snage nego muškarcu da se nosi s takvim stvarima. Sa druge strane, objašnjava, to kaže zato što je u pitanju njegova kćerka, pa misli da je bolje da bude menadžer nego muzičar.
"Nemojte misliti da ovo iz mene govori ogorčen čovjek, jer sam zaista zadovoljan sobom, ali i sve više srbijanskom muzičkom scenom, jer se polako situacija kristališe, a kič i šund otpadaju. Evo, nedavno je 'Van Gog' dobio MTV nagradu, što znači da u Srbiji ima ozbiljnih bendova i da smo primijećeni u svijetu", zaključio je Ranko Slijepčević, pjevač balada i pjesnik Mediterana.

Pratnja
Slijepčević i Čobi su nastupili uz klavirsku pratnju kompozitora iz Trebinja Bobe Vučura i vokalnu pratnju novoformiranog Gradskog hora "Tribunia", pod vođstvom profesorice Stojanke Gudelj.

Ostale vijestiArhiva