Andrej Nikolaidis i sedmičnik "Monitor" moraće isplatiti režiseru Emiru Kusturici 12.000 eura za duševnu bol koju mu je izazvao tekst "Dželatov šegrt", objavljen prije četiri godine u "Monitoru". U razgovoru za magazin "Start" Nikolaidis objašnjava kako je doživio presudu.

Da li si očekivao ovakav ishod presude?
- Jesam. Meni optimizam inače nije jača strana. Optimizam je kao nekakav nadomjestak za inteligenciju - ljudi su po pravilu optimisti uprkos svemu. Ako mi sve govori jedno, a ja mislim drugo, šta to govori o meni? Nekako je mazohistički biti optimista.
Nakon što sam osuđen u krivičnom postupku za klevetu koji je Kusturica pokrenuo protiv mene, postalo je jasno da ćemo Monitor i ja izgubiti i ovu drugu, građansku parnicu. Bilo je samo pitanje koliko para država Crna Gora i njen partner Kusturica hoće. Tražio je 100.000 eura, odlučili su da mu daju 12.000. Poenta jeste i u parama - jer je Monitor sve samo ne bogata novina, kao što sam i ja sve samo ne bogat čovjek, i to predstavlja jasan pritisak na nas. Ali najvažnije je drugo: da država Crna Gora preko svog apsolutno partijski kontrolisanog suda stane iza Kusturičine lažne, ogavne, KOS-ovske istine o ratu u Bosni. I kazni mene i Monitor zbog teksta koji je možda uvredljiv za Kusturicu - a mene najdublje zabolje šta njega vrijeđa, jer svaki put kada slaže o tome šta je bilo mene vrijeđa do kosti - ali svakako antiratan i, prije svega, istinit.

Šta te je najviše iznenadilo u obrazloženju presude?
- Ništa me nije iznenadilo. Omiljeni dio presude je mjesto gdje kažu da me osuđuju jer sam se "podsmijavao njegovim umjetničkim dostignućima", što je, dakle osuda za estetski sud, praksa koja je bila strana i staljinističkim sudovima. Ili nije? Odlična im je, osim toga, finta da sam ga vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Znači: čovjek u Figarou upotrijebi familiju, i žive i mrtve, da bi pojačao svoju "istinu" o ratu u Bosni. Ta njegova istina glasi da niko nije kriv i svi su krivi, nema napadnutih i nema napadača. Uravnilovka. Kako se u satiričkom tekstu, što Dželatov šegrt prije svega jeste, odgovara na to, nego satirom? Ja sam znao da će satira biti najbolji pristup Kusturici. Ne ozbiljnost i fusnote, nego zajebancija. Zato i tužba, zato sve ovo.

Da li si na suđenju imao priliku da dodatno obrazložiš svoje stavove?
- Imao sam. Suđenje je bilo kafkijansko. I skratilo mi život, jer nemam odbrambeni mehanizam od iracionalnosti i obične, svakodnevne ljudske gnusobe.

Kako se Kusturica ponašao na sudu?
- Kao Fidel Kastro. Održao je višesatni govor i na kraju rekao: mogu ja još. Toga sam se i bojao, pomislio sam. Reče da nije imao ništa ni sa Miloševićem ni sa njegovim režimom, da je duboko uvrijeđen, ne zna šta ovo bi, što ga napadam. Ne pamtim najbolje, pisao sam za Slobodnu Bosnu o tome svojevremeno. U jednom momentu sam vidio čovjeka kako se kezi ka meni i psuje mi majku. Ne znam jeste li gledali njegov govor na onom post-kosovskom mitingu u Beograda? Onom mitingu koji je bio reafirmacija Slobodana Miloševića, njegovih "istina" i politike? Kad poslušate taj govor ne znate zašto me je tužio. Jer tu je potvrdio sve što sam napisao o njemu, ali to se crnogorskim sudovima ne može objasniti.

Može li se takvo suđenje nazvati nepristrasnim i poštenim?
- Ovo ću pitanje shvatiti kao demonstraciju znamenitog bosanskog smisla za humor.

Kada bi ponovo pisao tekst, da li bi nešto izmijenio?
- Bih. Bio bi oštriji i ubojitiji. Pisan je za "Monitor", koji je na neki način konzervativna novina, u smislu količine satire i ludizma koju može podnijeti. Da sam tekst pisao za podgoričke Vijesti, Slobodnu Bosnu, vas... za odštetu bi tražio barem milion.

Ima li reakcije crnogorske javnosti na presudu?
- Ima. PEN i CDNK su odmah reagovali, potom i neka udruženja pravnika, udruženja za zaštitu ljudskih prava... javljaju se ljudi, čitaoci u "Monitor". Odmah su se javili moje komšije Albanci, da pomognu.

Kako objašnjavaš činjenicu da još uvijek nemaš crnogorsko državljanstvo iako 16 godina boraviš u Crnoj Gori i iako su ti i otac i supruga crnogorski državljani.
- Kao olakšavajući okolnost. Nemam ni državljanstvo, niti ijedan komad imovine u Crnoj Gori. Imaju žena i otac, ja nemam ništa. Tako da kad me tuže, moraju računati da mi nemaju šta uzeti. Ja sam im par puta tražio državljanstvo, da bih sredio osnovne stvari za život. Nisu dali. Rekli su: nema zakonskog osnova. To je, naravno, još jedan oblik pritiska.

Osjećaš li se sigurno u Crnoj Gori?
- Ne, niti sam se ikada osjećao. Kad pogledate moje knjige, vidite taj sveprisutni osjećaj izolacije, iščekivanja zla i paranoje koja se upravo ostvaruje, postaje istinita.

Bio si prilično euforičan u vrijeme proglašenja nezavisnosti Cme Gore. Oduševljenje je brzo splasnulo. Šta te je najviše razočaralo?
- Ja sam sebe, zbog toga što sam dozvolio sebi da budem euforičan. To je ono o čemu sam vam pričao - uprkos svemu.

Osuđen si jer si pisao o nečijim estetskim dostignućima i ulozi u ratu. Zbog toga si osuđen. O čemu sada možeš, bez straha od nove kazne, pisati?
- Bez ikakvog straha od kazne mogu napisati da je Emir Kusturica genije koji je najprije prevazišao a onda napustio Bosnu koja se ogriješila o njega. Onda je snimio krasan, antiratni film "Underground", koji je bio briljantna osuda srpske agresije na Bosnu. Da se Emir Kusturica beskompromisno borio protiv režima Slobodana Miloševića i širom svijeta pronosio istinu o stradanju Bosne. Zbog te istine srpske vlasti su ga sudski proganjale i oduzele mu veliki dio teško stečene imovine.

Ostale vijestiArhiva