Nakon dugo vremena, Jura Stublić i njegov "Film" u petak će svirati u Sarajevu. Ovaj veteran muzičke scene regiona i novog vala, ne krijući radost zbog skorog dolaska u rodni grad, na početku razgovora prisjetio se i posljednje svirke u Domu mladih 1990. godine.
- Tada je bilo 3.000 ljudi. Ne znam samo gdje su stali. Penjali smo se jedni drugima i po ramenima. Sarajevo mi je posebno drago, jer sam se u njemu rodio. Prve sam godine života tu proživio i kada čovjek ima priliku ponovo šetati ulicama djetinjstva, emocije se probude. Istovremeno sam i sretan i sjetan. Rođen sam kod Narodnog pozorišta. Igrao sam se na trgu ispred pozorišta. Bilo je tu scenskih radnika koji bi utovarivali kulise, kostime... Bilo mi je to veoma zanimljivo. Mi smo bili mala banda koja je haračila po tom trgu i okolnim ulicama - sjeća se danas 54-godišnji Stublić.

Da se vratimo muzici. "Film" danas nastupa u novom sastavu.
- To su mladi ljudi, koji mogu biti moja djeca. Veoma su mladi u odnosu na izvorni "Film", što je i potrebno, jer su te pjesme muzika mladosti, o prvim ljubavima... Kada muzičari pređu 30 godina, postanu preozbiljni i ne mogu svirati s iskrenošću s kojom može čovjek dok je mlad. Tako da će, vjerovatno, i u budućnosti biti promjene muzičara. Mislim da ću i ja jednog dana biti zamijenjen i ostat će samo pjesme i brend "Film".

Šta je s novim stvaralaštvom "Filma"?
- Poznato je da je na neki način došlo do sloma diskografije. Ploče danas snimaju ljudi koji imaju sponzore. Meni to ne ide od ruke. Kada bih našao poslovnog partnera koji bi mi mogao osigurati sredstava da snimim ploču onako kako je ja čujem u svoj duši, onda bih pristao. Mnogo je novca potrebno za vrhunski rad.
Sada radim neki mali studio pa ću tu pokušati snimati. Ako snimke budu dovoljno dobre, objavit ću ih. Posljednju sam pjesmu izdao 2001., bila je to "Ana Nirvana". Provlačio sam se s kompilacijama, snalazio sam se, a sada više ni to. Osjećam se frustrirano, rado bih nešto novo napravio. I dalje pišem pjesme, ne baš suludim tempom, jer ih ne objavljujem. Ne pišem pjesme da se liječim nego zato da bi ih ljudi čuli.

Vaše pjesme koje su nastale prije 20 i više godina rado slušaju i mlade generacije.
- Naša su publika tinejdžeri. Sve je kao kada sam tek počeo pisati pjesme. Dugo nismo prisutni u medijskom prostoru bivše Jugoslavije, mi postojimo samo na koncertima. Danas diskografske kuće vole snimati pjesme koji traju dan i po. Moje pjesme traju 20-30 godina. Koncertno sam aktivan i živim samo od toga. Nisam bogataš, a nisam ni sirotinja, plivam kao i prosječni ljudi.

O Vašem privatnom životu ne zna se mnogo.
- Družim se samo sa svojim momcima iz benda i od porodice imam jedino crno-bijelog mačka...

Ostale vijestiArhiva