Trajniji je od folkcvagenovih automobila, socijalizma i većine holivudskih zavodnika, Zdravko Čolić je legenda koja je obilježila pop glazbu na ex-yu prostorima . U intervju za bh Internet dnevnik Pincom.info priznaje da je sport pored glazbe, stvar koju najviše voli.
-Obozavam utakmice! Kada su neke vazne, recimo neko prvenstvo, onda čak uzmem i mali odmor! Obozavam nogomet. Odrastao sam u doba kada je to bio jedini popularni sport. Tek kasnije su to postali košarka i rukomet. Kao mali, igrao sam u sarajevskom ŽeljezničaruiI branio u malom nogometu. I danas mi je to ostalo iz detinjstva. Pamtim kada je Zvezda postala prvak Europe i kada smo svi išli u Bari gledatio finale. Nekako smo navikli na onu bivšu reprezentaciju, pa je to bilo vrlo važno. Sada gledam samo svjetska i europska prvenstva.

Priča se da ste nezgodni kada vas prekinu dok gledate utakmicu ?
- Kad me netko zove u tim trenutcima, to može biti samo neki totalno neinformiran i anti-sportski tip. Imao sam jednog prijatelja u Sarajevu koji je bio direktor glazbene poslovnice, totalni antisportista. Nogomet ga ni najmanje nije zanimao. Obično sam sjedio kod kuće s ocem i pomno pratio televizijski prenos neke utakmice. Mama bi nešto spremala i tada bi zazvonio telefon. I uvek u šali nastane isti scenario. Kazem mami javi se, to zove Janez! Mama se javi i kaže Janeze, Čola gleda utakmicu. Onda se svi smijemo. Pa, to je jedini muškarac koga poznajem, a ne gleda utakmice.

Šta čini vaš idealni svijet?
- Pošto sam često na putovanjima, najviše volim da sam kod kuće i da uveče gledam televiziju. Nakon ponoći volim čitati ili, uzmem gitaru, nešto odsviram, pogledam neki site, film, neku zanimljivu emisiju, dokumentarni program…

Kakav je Zdravko Čolić kao domaćin?
- Kako imamo malu djecu, u poslednje vrijeme ne prakticiramo česte posjete, obično nam u goste dolaze veoma bliski prijatelji. Više volim organizirati neko druženje izvan kuće. Komotniji sam i imamo više mogućnosti za izbor hrane i pića. Oduvjek sam više bio čovjek za izlaske i za restoran, nego da zovem goste kuće i pravim večere. Znam da neki ljudi imaju prostor i pozivaju kod kuće, ne zato što je jeftinije, nego zato što se osjećaju komotnije. Cijeli zivot sam proveo po hotelima, vjerovatno je to vezano za moj način razmišljanja, pa i danas jedva čekam da izađem tamo gde je više ljudi. Kod kuće bih, kao svaki dobar domaćin, morao biti jako uslužan. Najveći dio novca kojeg sam u životu zaradio, ostavio sam po kafanama. Glazba i ugustiteljstvo su mi veoma bliski.

Znači li to da biste mogli postati vlasnik nekog restorana?
- Kod mene bi skoro sve bilo džabe! Ne bih mogao naplatiti mnogim prijateljima, a za takve ljude nije kafana! Čak i ako bi netko drugi vodio, a da ja kao gazda ne budem u kafani, bojim se da ni tada ne bi radilo kako treba. Lijepo bi bilo da imam restoran poluotvorenog tipa, koji bi mi bio druga dnevna soba. Tu bih organizirao zabave, druženja, mini svirke…Ne treba za to mnogo para koliko ukusa, da prostor diše dobrom energijom, da svira neka lijepa glazba.

Kako se snalazite u ulozi oca?
- Kako su starije, tako je komplikacija veća. Nevjerovatno je to kako se ljubav prema djeci stalno povećava. Razumijem sve više stvari koje čine dječiju psihologiju, koje dijete osjeća i radi. Još nisam ušao u sve njihove fazone, ali svaki dan otkrivam nešto novo. Mnogo nam znači poljubac prije spavanja. Nekada legnu, pa se sjete da nisu poljubili tatu, ustanu, dođu po poljubac, pa se vrate nazad u krevet.

Kako vaša supruga reagira na obožavateljice?
- Dogodilo se jednom da ju je neka djevojka, koja je imala kapu na glavi, sačekala u mraku i napravila joj perorezom rez na obrazu. Moja žena je morala ići na ušivanje, primila je tetanus. Aleksandra je iz druge priče, nije toliko u javnosti, ali opet se dogodila takva neprijatnost. To je vjerovatno učinila osoba iz našeg kraja. Nismo je teretili, ništa ne bi time promijenili! Ljudi se na razne načine čuvaju, a ja nikada nisam imao telohranitelje.

Poznati ste po tome da nikada ne odbijate zahtev za autogram…
- Nemam ništa protiv, mada sam uvjek prije koncerta malo nervozan, a uz to i svjestan da druge prilike za neke ljude nema. Ako sam negdje otšao da se odmorim, ako sjedim u restoranu, prilaženje zbog autograma ili slikanje može biti opterećenje u momentu, ali pokušavam, koliko god mogu, izaći svima u susret. Tu ima i malo gurkanja, ali ne mogu svi dobiti, netko se ljuti, nemoguće je u tim momentima biti svima blizu i sa svima se slikati. To smatram dijelom svog posla i ljubavi prema publici. Ti ljudi dolaze na moje koncerte i kupuju moje ploče, pa je red na neki način da im se odužim. To je stvar pristojnosti, ne samo profesionalni gest.

Imate li prijatelje među poznatim ličnostima?
- Među njima imam više poznanika, nego prijatelja. Dijapazon mojih prijatelja je toliko širok da ih ima bukvalno od kurira do direktora. Svatko od njih ima mjesto u mom srcu. Nemam ja predrasude, portir može biti veliki čovjek kao što se mogu družiti s direktorom neke firme zato što mi prija, a ne zbog njegove funkcije. Stjecajem okolnosti, jako malo sam se družio s glazbenicima i s poznatima. Kada sam bio u Zagrebu, četiri godine ni jednog glazbenika nisam sreo. Čak sam mog prijatelja Arsena Dedića, s kojim sam surađivao, možda samo dva puta vidio. Odgovaralo mi je da srećem neke druge ljude. Bio sam poduzetnik od 85 do 89 godine. To je posebna knjiga u mom životu, shvatio sam da mi je dosta glazbe i krenuo sam nešto drugo raditi.

Jeste li se družili s politačarima?
- Jesam, nekada u Sarajevu. Bio je to manji grad, pa su i druženja intenzivnija. Možda je i vrijeme bilo opuštenije, doba međunacionalne izjednačenosti, nismo ni znali ni gledali tko je tko. Svi smo imali dovoljno para, nije se gledalo tko će platiti piće. Svi su imali za ručak i piće. Više sam se tada družio s javnim svijetom. Općenito, većina prijatelja mi je iz škole, ne s pozornice. Može mi netko biti prijatelj, a da se ne čujemo godinama. S druge strane, s nekim se mogu svakodnevno viđati, a da mi ne bude dobar prijatelj. Netko te pozitivno iznenadi, a netko negativno. Čudan je život.

Ostale vijestiArhiva