Bh. pjevač Halid Bešlić godinama slovi za balkansku zvijezdu oko koje nikada nije bilo skandala. Uprkos bogatom životnom iskustvu i enormnoj popularnosti, koja ne jenjava, ovaj pjevač se može pohvaliti da je uvijek stajao čvrsto na zemlji. On je živi svjedok da je put do zvijezda trnovit i kaže da pjeva otkako “zna za sebe”. Više od 35 godina je prisutan na estradnoj muzičkoj sceni, a nikada nije bježao od svoje prošlosti. Rado se sjeća svojih početaka, koji nisu bili nimalo jednostavni. Osim što godinama zasluženo nosi titulu najveće bh. muzičke zvijezde, Halid je, prema mišljenju većine građana BiH, najbolji čovjek u svojoj državi. O njegovoj humanosti je suvišno i govoriti, jer je održao preko 500 humanitarnih koncerata. Rođen je 20. novembra 1953. godine, kao prvo dijete u porodici, u kojoj će se kasnije roditi i tri Halidove sestre. Bio je i tad miljenik svojih ukućana i familije: ''Valjda što sam bio sin jedinac, svi su me voljeli i udovoljavali mi. Čuvali su me i držali k’o malo vode na dlanu. U mojoj porodici se nije najviše pazilo i mazilo najmlađe dijete, kao što je to inače kod nas običaj. Iako sam bio najstariji, znalo se da sam najpreči i da će uvijek ugoditi meni prije nego sestrama. Moja majka je često sestrama govorila: 'On, pa vi!'. Odrastao sam u poštenoj porodici skromnih finansijskih primanja. Ne mogu reći da sam imao sve što sam poželio, ali pošto sam po prirodi skroman, nisam previše ni tražio. Otkada znam za sebe, bio sam miroljubiv. Ne volim da se svađam. Kao mlad, shvatio sam da je život prekratak da bismo ga proveli u neslaganju'', prisjeća se sa sjetom popularni pjevač i nastavlja: ''U Knežini, gdje sam rođen, proveo sam lijepo djetinjstvo, pa me često uhvati nostalgija. Tamo je moja porodična kuća, u koju, nažalost, ne idem često, pošto nemam mnogo slobodnog vremena. Tamo je i moja rodbina. Zbog rata koji nikome dobro nije donio, nažalost, nemam nikakvih slika iz tog perioda mog života. Ali šta je, tu je, život ide dalje”, optimistički kaže Halid.
U Olovu, gdje danas živi njegov otac, ima mnogo rodbine. Prisjećajući se svojih muzičkih početaka, ističe da su mu roditelji branili da se bavi pjevanjem. Oni su, kako nam priča, vjerovali samo u one pjevače koji su imali snimljene albume, a koji su se mogli čuti na radiju. Halid je, na žalost oca Muje i majke Behare, svoju muzičku karijeru počeo da gradi kada je krenuo u osnovnu školu, pjevajući amaterski u kafani: ''Prvi put sam zapjevao u kafani u Sokocu. Posao je dobro krenuo, gazda je bio zadovoljan, pa smo se dogovorili da ću raditi kod njega tri mjeseca. Nikome od mojih to nisam rekao, pa sam znao da će biti belaj kad saznaju, a naročito kad sazna moj otac. Došao je u kafanu i posvađali smo se... Sad mi je smiješno kad to pričam, ali tad sam se uplašio kad sam vidio da je otac sa pištoljem došao u kafanu. Nikad neću zaboraviti taj njihov šok kad su saznali da sam počeo da pjevam. Tad mi je održao predavanje o muzici i kazao da mi prioritet treba biti škola. Srećom, gazda i njegovi prijatelji su ga uspjeli smiriti, popričao sam ozbiljno s njim i nastavio tu da pjevam. Obećao sam da ću završiti srednju školu, pa se on ponadao da će me želja za pjesmom u međuvremenu proći, ali bilo je suprotno. Upisao sam srednju građevinsku školu, odsjek za tesare. Poslije srednje sam se zaposlio i radio posao u svojoj struci, a paralelno s tim pjevao. Naravno, danas se ne kajem što sam ostao vjeran muzici. Iako je moj otac volio muziku, teško mu je bilo da prihvati činjenicu da ću otići u pjevače (smijeh)''.
Halid se po završetku srednje škole zaposlio u građevinskoj firmi ''Vranica''. Radio je i u robnoj kući ''Sarajka'', gdje je bio poslovođa tesarima. U tom periodu uveseljavao je goste u restoranu ''Kod Davida'', u Nedžarićima. Pjevanje po kafanama nastavio je poslije odsluženja vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji. Nakon pet ili šest godina uspješnih nastupa po restoranima, gdje je među svijetom koji je posjećivao restorane postao poznat i omiljen, Halid je prvu pjesmu snimio 1979. godine. Tad je počeo nizati uspjeh za uspjehom, u početku na prostoru bivše Jugoslavije, a kasnije na cijelom Balkanu.
Za ovog pjevača kraj sedamdesetih bio je veoma bitan: upoznao je svoju veliku ljubav, suprugu Sejdu, oženio se, dobio sina, a kasnije snimio i prvi singl. Prije nego što je izašao iz anonimnosti, sa Sejdom ga je upoznala Subha, Sejdina sestra koja je u to vrijeme radila u restoranu ''Kula'' u Gornjem Kotorcu, gdje je Halid pjevao. Svidjeli su se jedno drugom na prvi pogled, počeli se zabavljati, a poslije nekoliko mjeseci, tačnije 9. marta 1978. godine su se i vjenčali. Prve godine zajedničkog života proveli su kao podstanari u sarajevskom naselju Kovači, a kasnije su preselili kod Sejdine majke u Kotorac. Čim je Halid zaradio dovoljno novca, kupili su stan na Ciglanama.
Sejda je u početku bila ljubomorna na Halidove obožavateljke i svuda ga je pratila, ali je taj osjećaj ubrzo popustio, pa je rjeđe išla na njegove koncerte.
Blistava karijera i sve uspješniji koncerti nizali su se iz godine u godinu, a Halid je postajao sve traženiji. Među ženama je uvijek bio omiljen, mada o bivšim ljubavima nikad nije želio da priča. Ne trebaju mu, kako kaže, takvi naslovi po štampi: ''Bilo je bivših ljubavi, ali ja uvijek kažem da sam ih sve zaboravio, što zbog Sejde, što zbog njih samih. Ne volim o tome da pričam ni sa prijateljima, a pogotovo ne širem auditorijumu. To ne bi bilo u redu. To je prošlost, a ja sam ozbiljan i srećno oženjen čovjek''.
Iste godine kad je dobio sina, Bešliću je pošlo za rukom da objavi svoju prvu singl ploču pod nazivom ''Sanjam majku'', poslije koje je objavio još jedan singl. Ipak, za njegovu karijeru presudna je bila 1983. godina, kada je uz pomoć hitmejkera Nazifa Gljive snimio i objavio album ''Neću, neću dijamante'', koji je prodat u milionskom tiražu.
Iako je poznato da su brakovi estradnjaka puni trzavica, koje obično rezultiraju razvodom, Halid nikad nije o tome razmišljao, niti je bilo potrebe za tim. Ova estradna zvijezda smatra da do većine razvoda ne mora doći. Razvod za njega predstavlja izdaju: ''Sejda se odavno navikla na ovakav život i stvarno nikad nismo imali velikih problema. Istina je da malo vremena provodimo zajedno, ali šta mogu kad je takav život pjevača. Ona je super, prošla je sa mnom i dobro i zlo, teška, ali i srećna vremena. Domaćica je i nema potrebe da se bilo čim drugim bavi pored Dine i mene, jer smo mi isti. Umjesto da neke uobičajene stvari radimo sami, sve prepuštamo Sejdi''. Ova tročlana porodica je cijeli rat provela zajedno. Izvjesno vrijeme su živjeli u Nemačkoj, ali i u Sarajevu, gdje su i danas nastanjeni. Egzistiraju između benzinske pumpe i motela ''Bešlić'' u Semizovcu, u blizini Sarajeva, picerije ''La note'' na Dobrinji i, naravno, Halidovog rada.
U cijeloj toj frci oko njegovog životnog poziva, uvijek se sjeća reagovanja svoje bake i to često prepriča prijateljima: “To nikada neću zaboraviti. A, evo šta je bilo: Kada sam snimio prvu pjesmu, odnijeli su joj ploču i pustili, a nisu joj rekli ko pjeva. Nakon samo nekoliko sekundi, rekla je: 'Daj, ugasite to djeco, čujte toga kako se dere i vrišti'. Onda su joj objasnili da sam to ja otpevao i da je taj glas ustvari moj. Odmah se promijenila i tražila da joj puste da presluša cijelu pjesmu. Kada se pjesma završila, prokomentarisala je: 'E, baš dobro pjeva! (smijeh)
Halid i Sejda su već trideset godina u srećnoj bračnoj zajednici, a 1979. godine dobili su sina Dinu: ''Ostali smo na jednom djetetu. Žalim zbog toga. Međutim, poslije supruginih zdravstvenih problema, odlučili smo da je tako najbolje. Dinom sam, sve u svemu, zadovoljan. Studira menadžment, dobar je. Mislili smo da će on voditi piceriju na Dobrinji, ali je on brzo shvatio da to nije njegova sfera interesovanja. Košta me, ali šta ću (smijeh). Nije krenuo mojim stopama i bolje je što nije. Vjerovatno bi uvijek bio u mojoj sjenci. Osim toga, nema neki glas, mada, moram priznati, veoma je muzikalan''.

Ostale vijestiArhiva