U Velikoj palači u Parizu, u nedjelju popodne je stvorena najveća unija nezavisnih zemalja u svijetu – Mediteranska unija - od 27 zemalja članica Evropske unije, 14 zemalja sjeverne Afrike i Bliskog istoka koje izlaze na Sredozemno more, te četiri zapadnobalkanske zemlje: Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, dok je Albanija već bila članicom Procesa iz Barcelona iz 1995. godine.
Nova unija se službeno zove Barcelonski proces - Unija za Mediteran, a za zemlje balkanskog područja je od izuzetne važnosti i po tome što će i formalno od danas imati priliku da se politički, ekonomski, infrastrukturno, kulturološki i na svaki način profiliraju i kao zemlje koje osim balkanskoga imaju mediteranski identitet.
Bosnu i Hercegovinu na osnivačkom samitu Mediteranske unije predstavlja predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, koji će u ima BiH u Parizu ostati i u ponedjeljak, kako bi na dan najvećeg francuskog praznika, obilježavanju pada Bastilje, odnosno početka Francuske revolucije, učestvovao na tradicionalno najvećoj godišnjoj paradi u Francuskoj.
Iako se najavljuje kako Unija za Mediteran neće postići očekivane ciljeve koje je ranije zamislio njen idejni pokretač francuski predsjendik Nicolas Sarkozy, čini se ipak da bi od danas nova velika Unija, na geostrateškom, političkom, ekonomskom i infrastrukturnom planu mogla imati mnogo veće dugoročne efekte nego što je i sam Sarkozyi očekivao.
Već uoči samog formalnog čina uspostave Mediteranske unije velikim uspjehom se mora smatrati uspostavljanje diplomatskih odnosa izmedju Sirije i Libana, koji su otprije dvije godine bili potpuno zamrznuti jer je Francuska Siriji stavljala na odgovornost ubistvo bivšega libanskog predsjednika i izazivanje građanskog rata u zemlji s kojom Jelisejska palača ima tradicionalno izuzetno čvrste prijateljske veze.
Činjenica da je Sarkozy dan uoči otvaranja Unije za Mediteran primio sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, te da je bio domaćin prvog susreta između Bashara i novoizabranoga libanskog predsjednika Michela Suleimana dovoljno govori da Pariz želi izlazak iz krize i uspostavu dijaloga.
U diplomatskim krugovima u Parizu se spekulira da Sarkozy u zamjenu za mir u Libanu Al-Assadu nudi prisustvo na međunarodnoj političkoj sceni, što se već počelo realizirati i nedjeljnim osnivačkim samitom Mediteranske unije kojem su se odazvala oba predsjednika.
Jordan i Libija odbili su sudjelovati u ovom projektu. Turska je na početku samita izrazila nepovjerenje prema projektu Mediteranske unije u strahu da će ova organizacija, gdje joj je Francuska namijenila istaknutu ulogu, biti “alternativa za pravo članstvo u Evropskoj uniji”.
Otvaranjem Unije za Mediteran predsjedavali su francuski predsjednik Nocolas Sarkozy i egipatski predsjednik Hosni Mubarak, kako bi se već na startu uspostavio model upravljanja Unijom po kojem će uvijek od dva buduća supredsjedavajuća, s mandatom od dvije godine, jedan biti sa sjeverne, a drugi s južne strane Sredozemnog mora.
Odbijena je, dakle, Sarkozyjeva namjera da Francuska sama predsjedava Unijom u toku prve dvije godine.
Izvanredan odziv sjevernoafričkih zemalja i zemalja Bliskog istoka za francusku inicijativu o Mediteranskoj uniji najbolji je dokaz koliko je i za njih snažna privlačnost Evropske unije.
Uniju za Mediteran predložio je u maju prošle godine francuski predsjednik Sarkozy “u cilju jačanja ekonomskih, kulturnih i političkih veza između zemalja koje izlaze na Sredozemno more, te u cilju borbe protiv terorizma i ilegalne imigracije”.
Kontinentalne, sjeverne članice EU-a, pogotovo Njemačka, u početku su međutim bile sumnjičave prema ovoj inicijativi u strahu da ne budu isključene iz potencijalno vrlo važne regije.
Njemačka kancelarka Angela Merkel je na martovskom samitu EU-a u Bruxellesu uspjela isposlovati zajednički dogovor da se ne odustaje od Barcelonskog procesa iz 1995. godine, te se tako na koncu i došlo do kompromisnog imena nove tvorevine: “Barcelona proces - Unija za Mediteran”.
Barcelonski proces je jedna od strategija EU-a za razvoj sjevernoafričkih zemalja, a po konačnim namjerama i instrumentima realizacije veoma je slična Procesu stabilizacije i pridruženja za zemlje zapadnog Balkana (SSP).
Glavna razlika je u činjenici da zapadnobalkanske zemlje imaju “jasnu perspektivu članstva u EU-u” i sve su od 2000. u statusu “potencijalnog kandidata”, a zemlje Barcelonskog procesa su bile, jesu i ostaju samo zemlje partneri Evropske unije. Ali bez obzira na to, ostaje činjenica da će Barcelonski proces - Unija za Mediteran od ovog vikenda biti najveća i najjača zajednica zemalja svijeta nakon Ujedinjenih nacija.

Ostale vijestiArhiva