Generacije ljudi koji sad imaju 20, 30, 40 i više godina historija na ovim prostorima zabilježit će kao baksuze. Pred očima im se slomila jedna država, za drugu, mlađu morali su krv proljevati, bivati progonjeni i osakaćeni. Ipak, u jednoj stvari smo u povlaštenom položaju a to je da smo savremenici Đorđa Balaševića - ratnika paorskog srca, toplog i duhovitog Vojvođanina koji se jedini trsio u ona zla vremena da digne glas protiv Slobodana MILOŠEVIĆA i stihom "niko živ se ne sjeća tolikih nesreća za jednog vezira, oko nas komšije podižu bedeme jeda i prezira", da kaže svojim sunarodnjacima: "krivi smo mi, mi ti silni infantilni što smo puške sanjali, ne, ne derane - krivi smo mi što smo se sklanjali".
Učio nas ljubavi, stidu i podsjećao na romantiku pravog prijateljstva. U našim krajevima vrijednost jednog čovjeka dobije pravu mjeru tek kad nas napusti. Balašević se sigurno neće desiti ni za još 100, niti 200 godina. Cijelu životnu filozofiju s lakoćom prevodi u riječi i note i svaka njegova pjesma nalazi potvrdu u svakodnevnom životu. Sad snima film "Rani mraz". Okupio je sjajnu glumačku ekipu.

Naprosto je teško zamisliti da ćete filmom uspjeti reći, ono što nam već niste kazali svojim pjesmama. Generacijama ste bili svojevrsni duhovni vođa, učitelj nekog boljeg svijeta.
- Odmah na početku da vam kažem - ovdje sam važniji nego što izgledam. Ipak pomalo me sve to guši . Jedva čekam da uhvatim tamburu da se malo odmorim. Dugo sam na sceni i mnogima sam dosadio i pokušavam s vremena na vrijeme, kad primijetim da je došlo do neke ravne linije, a to ti je ono k'o kad je Sergej Bupka skako s motkom 6,20 metara, stariji ga se sjećaju, i koji je uvijek bio bolji od svojih rivala. Uvijek je skako 6,20, pa se desi dan kad skoči 6,18 i svi kažu: „Vidi ga gotov je". Primijetio sam da i kad nešto radiš dobro, puno bolje od ostalih...i to počne da bude monotono. Kao:

Ali neki se htjedoše okoristiti Vašim idejama. Naime, Ljubiša Samardžić već je snimio film pod nazivom „Jesen stiže dunjo moja".
- Da, kad je krenula cijela ova priča neki su počeli piratirati me i mentalno. Pa se i po tom pitanju pojavljuju neki filmovi o Savi Lađarskom, neki lažni. Pa nije "Svirajte mi jesen stiže Dunjo moja", nego "Jesen stiže Dunjo moja", samo da ih ne mogu tužiti. Mada ja nikog ne bih tužio. Ja sam iz finog kraja. Mi na Sud idemo samo kad nam, ne daj Bože, neko umre, neka nam zaostavština ostane i čeka nas ostavinska rasprava. Onda idemo na Sud da potpisujemo šta smo naslijedili. Uglavnom, nisam se sa tim patnjičarima kačio nego sam odlučio da napišem scenarij, pa da vidimo kako to izgleda. I imao sam zaista čvrstu ideju da to neko drugi režira. I onda u razgovoru s nekim našim glumcima i režiserima, mnogi su mi rekli da to moram ja uraditi. Nisam to htio, ali su me na kraju ipak ubijedili. Pripremio sam se i evo sve funkcionira.

Nema Vas na sceni. Posljednji koncert prije četiri godine, a i sa Sarajevom kao da ste se posvađali?
- Tako je ispalo. U jednom momentu cijela stvar se otela kontroli, što me strašno uvrijedilo u moralnom smislu. Prvi koncert koji smo radili u Sarajevu poslije rata, bio je za mene emotivni šok, za sve nas nešto posebno. Ne volim govoriti o tome kao o karijeri, ali reći ću da je u tim mojim koncertnim iskustvima, taj sarajevski koncert bio jedan od vrhova, ako ne i sam vrh. Vrh po čistoći i po pozitivi energije. Koncert je, naravno, bio humanitaran, ali ubrzo je bilo brljotina. Iz nekih dijelova Bosne vratili su mi novac uz obrazloženje da im novac ne treba od mene, kao: "On je došao u Sarajevo da pjeva, ne treba nam njegovo." Novac je bio namijenjen djeci stradaloj od granata. To je bilo već onako malo uprljano. Kasnije, veliki koncert u Zetri mi je bio potpuno ukraden, to je bila neka relacija organizatora iz Slovenije i Sarajeva, a ja sam u to vrijeme imao neki leteći status - Slobo (Milošević op.a) me jurio okolo, pa nisam bio prijavljen ni na jednom mjestu i novac se nekako zagubio. Ali ni to mi nije bilo najvažnije. Jer to je ljubav, a ljubav se naplaćuje i makroi svugdje postoje i čekaju ljubav ovakvu kakva je između mene i Sarajeva.

Ostale vijestiArhiva