Dr. Raffi Gregorian se često u neformalnim razgovorima kako pripadnika međunarodne zajednice, kao i analitičara ovdašnjih prilika, označava kao glavni pokretač akcija međunarodne zajednice u BiH. Bez imalo sumnje, vrlo dobar poznavatelj prilika u regionu za koji je vezan više od deset godina, bavio se uglavnom Boosnom i Hercegovinom i Kosovom, a iako se i ne slažete u svemu s njim, valja reći da se radi o potpuno različitom tipu političara od desetina neznalica i ignoranata s kojima smo mi novinari u zadnjih petnaestak godina imali priliku razgovarati.
Agilni intelektualac koji, definitivno, ne ostavlja dojam surovog američkog pragmatiste (iako u velikom dijelu svojeg bića jeste upravo to) prvo je čestitao Oslobođenju 65. rođendan, a u razgovoru smo se pokušali dotaći pitanja koja se trenutno nalaze u fokusu.

Visoki predstavnik Miroslav Lajčak je nedavno rekao da je vrijeme velikih intervencija u bh. stvarnost prošlo. S druge strane, garnitura sadašnjih političara nikako ne ulijeva povjerenje da bi mogla riješiti zamršenu situaciju u kojoj se BiH nalazi. Ima li, s vaše točke gledišta, ikakvog rješenja?
- Dugogodišnja politika međunarodne zajednice prema BiH jeste ustanovljavanje puta prema evropskim integracijama, i s tog puta se ne može skretati. Smjer tog puta išao je preko ulaska u NATO program Partnerstva za mir i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nažalost, zbog brojnih razloga uspostava tih puteva je kasnila i to u onoj mjeri koja bi sve mogla zabrinuti. Treba ostati na tom putu i završiti to putovanje. U ovoj točki, 13 godina nakon završetka rata, mi zaista ne bismo trebali biti u poziciji u kojoj bismo tražili nekakve velike intervencije. Kad pogledam unazad kroz svoja iskustva u posljednjih deset godina, moram reći da je prethodno Vijeće ministara, ono pod vodstvom Adnana Terzića, uradilo mnoge značajne i velike stvari za ovu zemlju. Možda najvažnija od njih je rast GDP-a, nacionalnog proizvoda, i ne znam kako je prema sadašnjem ustavu moguće da se stvari odvijaju na ovaj način, da politička vodstva ne mogu uspostaviti taj nivo, niti se na pravi način suočiti s problemima. Jer, doista je vrijeme da se to učini - pokazali su u prošlosti da to mogu.

Nije li to pomalo paradoksalno? Terzić i “njegovi“ su ipak bili iz tzv. nacionalističkih partija, dok su sadašnje strukture, uglavnom iz reda umjerenih nacionalista, kako su ih nazivali Ashdown i Alija Izetbegović?
- Da, nacionalističke partije su vam donijele rat. Ali, ti su ljudi iz nekadašnje nomenklature donijeli političku klimu koja je bila podnošljiva. Recimo, početak 2006. izgledao je obećavajuće: raspoloženje ljudi iz međunarodne zajednice išlo je u pravcu da je BiH izgledala nezaustavljiva u procesu integracija. U tom trenutku je izgledalo kao da su problemi prevaziđeni: vojska je upravo bila napravljena kao zajednička, obavještajne službe su radile, postojao je dogovor o reformi policije baziran na tri principa EU i došlo se do tačke u kojoj se mogao kompletirati paket ustavnih promjena, koje bi omogućile državnom nivou da lakše odgovaraju zahtjevima NATO-a i EU. Svi indikatori su radili za BiH, što danas definitivno nije slučaj. Nastala situacija, sudeći po personalnim promjenama u vladajućim strukturama, i odnosu pojedinih političara, te njihovo ponašanje u medijima u dobroj su mjeri rezultat negativne atmosfere i nagomilanih problema.

Znači li to da je odnos između Dodika i Silajdžića, točnije, između Sarajeva i Banje Luke najveći problem BiH u ovom trenutku?
- Zasigurno se može reći da se nadigravaju. Kao u ogledalu posmatraju jedan drugog i to je razlog zašto čine ili govore pojedine stvari. Nažalost, to traje već dvije dvije godine i dosta je vremena izgubljeno. Kad gledate i slušate te smiješne optužbe između Sarajeva i Banje Luke, morate znati da one ničemu ne pomažu. Sarajevo je glavni grad ove zemlje i to je zapisano u Ustavu. Ono, istina, nije multietnično u mjeri u kojoj bi ono to trebalo biti. S druge strane, nakon četiri godine opsade da se vidjeti da su katoličke i pravoslavne bogomolje još tu, nedirnute, što se za Banju Luku ne može reći, a znamo da opsade tamo nije bilo. Ljude iz Banje Luke koji optužuju Sarajevo kao nacionalno isključivu sredinu treba podsjetiti šta se s džamijama i katoličkim crkvama događalo u toku rata. Od toga nema koristi i to treba prestati. Ti političari, prvenstveno, moraju imati odgovornost prema svojim poreskim obveznicima, znati da su plaćeni od njih da rade svoj posao. Više od 80 posto ljudi u ovoj zemlji želi priključenje EU i za NATO je slična situacija, linije vodilje su jasno postavljene. Dolaze izbori i ljudi koji su danas na vlasti misle da će ostati tu ako nastavljaju izazivati nacionalne strahove, jer to je jedino što u ovom trenutku rade. Gube vrijeme ljudi koji nemaju drugog rješenja od onih za koji svi znaju kako su postavljena.

Ali, svako malo od Dodika stignu prijetnje referendumom i otcjepljenjem RS-a. Kako to prihvatate?
- Ne prihvatamo nikako. Ova zemlja ima zacrtane okvire u kojima se kreće i oni su zacrtani Daytonskim mirovnim sporazumom i Ustavom. To su prijetnje ratom i oni ljudi koji to prihvataju, takvu najgoru vrstu avanturizma, mogu prvenstveno sebi donijeti nevjerovatne i pogubne posljedice. U tom smislu promjena neće biti. Takve stvari se ne mogu dogoditi lako i neće se dogoditi uopće.

Vi, naravno, nećete komentirati priče i tračeve u kojima se kaže da ste vi arhitekt međunarodne politike u BiH, a da je gospodin Lajčak neka vrsta izvršioca. Ipak, priznaćete da je u svijetu u kakvom danas živimo lakše biti američki nego slovački diplomat.
- Ha, ha. Ne znam baš da je lakše. Miroslav Lajčak i ja smo skoro istih godina, imamo iste poglede, naše su osobne relacije odlične, i odnos prema ovdašnjoj situaciji nam je isti. I ja sam njegov zamjenik. U tom smislu dodaću da je Amerika u mirovnom procesu ovdje od početka zajedno s Evropom i da, u krajnjoj varijanti SAD podržavaju OHR. Inače, svaki dan nam počinje tako da se sretnemo, i često se smijemo svim napisima u kojima stoji da se razmimoilazimo po ovom ili onom pitanju. Jer, ja imam vrlo precizno određene i definirane legalne odgovornosti prema Tribunalu, ili prema EU i NATO-u za mjesto supervizora Brčkog, i tu nema prostora za priče koje dolaze iz različitih kutaka ili od raznih medija koji se time žele okoristiti.

Jeste li nakon svih ovih godina stekli dojam da političari zapravo i nisu najmoćniji ljudi u među svojim narodima? Utjecaj vjerskih vođa i institucija nekad, naprosto, izgleda presudan za političke prilike u ovoj zemlji?
- Ustavna pozicija o položaju religije je jasna: ne postoji oficijelna religija, ili religije u ovoj zemlji, a istovremeno postoji apsolutna sloboda religije. U tom smislu bih volio da mogu podijeliti vašu opservaciju o tome da religija ima presudan utjecaj, ali nismo li svi svjedoci da je glavni problem ove zemlje sprega političara i organiziranog kriminala iz kojeg izlazi korupcija. Mislim da političari žele biti na neki način u suglasju sa religijskim zajednicama.

I za kraj, šta vas je opredijelilo da se na ovaj način založite za BiH. Mislim, nas nekolicinu relativno je lako razumjeti - ovo je naša zemlja. Ali, vi ste karijeru mogli ostvariti na drugom mjestu. Ima li nečeg u tome da ste porijeklom Armenac, dakle “krvno“ osjetljiv na ovakve situacije?
- Razlozi su dvostruki, privatni i profesionalni. Bio sam veoma potresen stvarima koje su se ovdje dogodile, pričama žrtava, svjedočanstvima, ali i jednom vrstom ponosa. Jer, nisu se događale odmazde, nije bilo osveta na osobnom nivou, i to sam prepoznao kao vrijednost ljudi ovdje, bez obzira na jezive stvari koje su im se dogodile, i želio sam učestvovati u tome, dati doprinos. Kad sam stigao na Balkan, naučio sam i to da je zlo protiv jednog naroda, učinio je to protiv cijelog čovječanstva. Genocid protiv jednog naroda je zlo protiv svakog, a mene su, sasvim sigurno, moji korijeni “učili“ da budem oprezan oko toga još od malih nogu.

Ostale vijestiArhiva