Vijesti
Žuta štampa
Svijet intervju: Branko Đurić Đuro
03.09.2008. 20:00
Izvor: Svijet
Svijet intervju: Branko Đurić Đuro
U privatnom životu sam veoma ozbiljan i Tanju nisam osvojio humorom. Upoznali smo se u pozorištu 1994. godine, pripremajući predstavu i ona uopšte nije znala da sam ja bio u Sarajevu rok zvijezda i glumac
Branko Đurić Đuro posljednjih je godina jedan od najzaposlenijih glumaca i reditelja. Radi i živi na relaciji Ljubljana – Zagreb, a kako kaže, u rodno Sarajevo dođe često, iako se „ne javlja novinarima svaki put“. Na Sarajevo Film Festival stigao je sa filmom „Traktor, ljubav i rokenerol“ i osvojio simpatije publike, koja je kraj filma ispratila ovacijama. Okupio je i svoj bend „Bombaj štampa“, s kojim je održao mali, ali uspješan, koncert nakon premijere. Ovih dana sprema se za početak snimanja kultne serije „Mućke“, koja će, kako kaže, biti napravljena na „Balkanski način“.

Da li ste zadovoljni reakcijama publike nakon premijere filma „Traktor, ljubav i rokenrol“?
- Publika je otišla zadovoljna, a to mi je najvažnije, jer radim ovaj posao zbog publike. Ja često znam da se sakrijem, neprimjetno, u kino dvoranu i pratim reakcije publike i, zaista, smiju se na mjestima na kojima se i ja nasmijem. Pošto u Sloveniji ne znaju šta je „salijevanje strave“, a u filmu postoji par scena u kojima Semka Sokolović Bertok baca olovo u vodu, da bi sinu vidjela budućnost, oduševio me komentar jedne gospođe iz publike koja je rekla da neće biti dobro, nakon što je palo olovo.

Jedan ste od onih koji kritikuju slovenačku kinemtaografiju. Kakvo je stanje u Sloveniji i da li je lakše snimiti film tamo ili kod nas u Bosni?
- Izjavio sam da pojam „slovenačka kinemtaografija“ ne ide kao ni „švedska baklava“ i naišao sam u Sloveniji na žestoke kritike javnosti. Onda je prošlo određeno vrijeme, pa su me pitali ponovo da li sam promijenio stav, a ja sam rekao da se moram izviniti Šveđanima, jer i tamo ima žena iz Bosne, koje prave odlične baklave. Šta da kažem!? Prilično je teško tamo snimiti film, jer je novac problem, a Slovenci vole prosjek. Čim se izdigneš iznad prosjeka, nekome zasmetaš!

Da li vam je žao što se vaš film nije našao u konkurenciji za nagradu „Srce Sarajeva“?
- Ne, jer me to asocira na trke konja. Glumci i reditelji nisu konji pa da se utrkuju ko je brži. Kako sam i rekao, pravim filmove zbog publike i jedino mi je važno njihovo mišljenje.

Tumačite i jednu od uloga u novom filmu Danisa Tanovića „Triage“. Kakva je bila vaš saradnja s njim?
- S obzirom na to da sam sa Danisom radio i ranije, sve je bilo savršeno. Film je sniman u holivudskoj produkciji i imali smo odlične uslove za rad, kakve glumac može samo da sanja. U filmu tumačim lik doktora, ali o tome ne smijem puno da pričam. Uglavnom, moja uloga je simpatična i vidjećete šta smo uradili kada film dođe u kina.

Skupa s vama, u filmu je glumio i holivudki glumac Kolin Farel. Kakav je bio partner?
- Kolin Farel je veliki profesionalac, ali i veoma zanimljiv čovjek. Odlično smo sarađivali i bila je prava čast raditi s takvim glumcem! Scene sa Kolinom snimao sam deset dana, a moja uloga je na engleskom jeziku. Bilo je to jedno novo i fantastično iskustvo.

Okupili ste ponovo „Bombaj štampu“. Planirate li neke koncerte ili snimanje albuma?
- Ne. Ovo je bilo samo za potrebe SFF -a, a želio sam i da okupim raju. Atmosfera je bila sjajna, bilo je lijepo ponovo biti na sceni i prisjetiti se pjesama.

Možete li se sjetiti kada je bio posljednji nastup „Bombaj štampe“?
- Bilo je to u Pakracu, u Hrvartskoj, 19991. godine, neposredno prije početka rata. Svirali smo tada po malim klubovima, kao što je „Cedus“. Klub je tada vodio današnji direktor Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra. Zapravo, zbog muzike i rokenrola postao sam glumac. Vjerovao sam da to ide jedno s drugim.

Da li je istina da ste prije glume studirali novinarstvo?
- Da, istina je. “Dogurao” sam do treće godine, a onda se prebacio na Akademiju scenskih umjetnosti.

Jeste li se navikli na život u Ljubljani?
- Jesam, jer to je grad koji mi je dao sve što mi treba. Imam porodicu, posao i saradnike kakvi se samo mogu poželjeti. Iako sam tamo stranac, jer to nije moj pravi dom, volim taj grad.

Zašto vas nema u bh. filmovima?
- Zato što me niko ne zove! Evo, radio sam sada ponovo sa Danisom Tanovićem, a to je isto kao da sam snimao kod nas. U Bosni se snima malo filmova tako da i ne očekujem da me neko zove.

Uskoro počinjete sa snimanjem serije „Brat, bratu“, a to je balkanska verzija “Mućki”. Ko će glumiti Del Boja i Rodnija?
- Otkupili smo prava za seriju, a radiću sa istom ekipom s kojom sam radio i „Našu malu kliniku“. Još uvijek ne mogu precizno reći kakva će biti glumačka podjela. Nažalost, zbog obaveza prema seriji, neću moći da propratim cijeli SFF. Moram se vratiti u Sloveniju da bih preradio scenarij.

Da li ste gledali novu „Top listu nadrealista“?
- Nisam gledao ništa od toga. Ali, to ne bi tebalo biti loše ako imalo liči na one stare “Nadrealiste”.

Novinari vas često pitaju da li ste suprugu Tanju osvojili humorom. Da li su duhovitost i humor bili dovoljni za to?
- Nisam je uopšte osvojio humorom – u privatnom životu sam veoma ozbiljan. Ne znam kako da vam odgovorim, jer je to pitanje za nju, a ne za mene. Mada se u Sarajevu rađaju šarmeri, nisam je pokušavao osvojiti pričanjem viceva i „valjanjem fazona“, kako mi to volimo reći.

Vas dvoje se bavite istim poslom. Da li je nekada problem kada su bračni drugovi iz iste branše i da li u kući pričate o ulogama?
- Za nas to nije problem, jer volimo da radimo skupa i odličan smo tandem na snimanjima. Spojili smo privatni i poslovni život, ali kod kuće, uglavnom, ne pričamo o poslu. Upoznali smo se u pozorištu te davne 1994. godine, pripremajući predstavu. Tanja tada nije uopšte znala da sam ja bio u Sarajevu rok zvijezda i glumac, jer do tada nije slušala „Bombaj štampu“, niti je gledala „Top listu nadrealista“.

Za vas kažu da ste prilično strogi kada je posao u pitanju. Da li je to tačno?
- To je tačno! Ukoliko se ozbiljno radi, svi moramo dati svoj maksimum. Tražim red i disciplinu, na tome sam posebno insistirao kada smo snimali „Našu malu kliniku“, jer se radilo i po petnaest sati dnevno. Ako ja mogu da podnesem napore, i da se pri tome ne žalim, onda moraju i ostali. Također, na setu ne podnosim mobitele. Dešava se da u momentu snimanja scene nekome zazvoni telefon, koji dekoncentriše i mene i sve one koji su oko mene.