Djevojke su vrištale kada bi vidjele visokog mršavog mladića kako se penje na binu. Roker u majici bez rukava I iznošenim trapericama, s kosom vezanom u rep, bacao je u trans fanove žestokih vibracija.
Publika je odbijala da napusti koncert Bajage I instruktora, dok je članovima benda jedino bilo bitno da svi oko njih budu sretni, čak ako I zbog neumoljive kiše izgube veliki dio opreme.
Legendarni koncert održan 8. lipnja 1985. godine na Tašmajdanu, Momčilo Bajagić Bajaga ističe kao najdojmljiviji, iako su tada ostali bez gitare, tri klavijature, basa, četiri kože za bubnjeve I svih mikrofona.
Kao nadoknadu, dobili su odanu publiku koja će ih voljeti zauvijek. Karakter, upornost I karizmatičnost nasljedio je od oca Živojina Bajagića, koji je zbog kazne, nakon dvadeset godina pilotiranja otišao u prijevremenu mirovinu.
Udario je nadređenog I izbio mu četiri zuba. Bajaga njegov postupak pravda rijetkim smislom za humor, sa čime se Živojinov stanodavac zasigurno ne bi složio, bar ne u trenutku kada je gledao u zemlju sa velike visine, dok ga je ovaj, prebacivši ga preko ograde od terase, držao za noge.
Krajem pedesetih godina, dok je Beograd izrastao u europsku metropolu, Živojinovi upečatljivi životni stavovi postali su dio I mlade Jovanke Tvrdorijeke. Mladi bračni par želio je da im se dijete rodi I odrasta u Beogradu. Ipak, Momčilo je 19. veljače 1960. godine prvo svijetlo ugledao u Bjelovaru, gdje je zbog očevog posla proveo samo dva dana života.
Sin jedinac zaljubljenih Bajagića sljedećih dvadeset godina živio je u Zemunu. Kao nagradu za odličan uspjeh u osnovnoj školi od majke I oca Bajaga je dobio prvu gitaru. Opasnost da ostane bez nje sablasno ga je sustigla u srednjoj školi, kad je ponavljao prvi razred u Drugoj beogradskoj gimnaziji.
Bajaga je utvrđivao gradivo po drugi put, ne zato što nije sebe vidio kao matematičkog genija, već zbog verbalnog okršaja sa profesoricom. Kao primjer izreke Jabuka ne pada daleko od stabla, mladi Bajagić nije mirno otrpio sugestiju: ''Dečko, mogao bi da se osišaš! Odgovorio joj je ''A ti bi mogla da se obriješ'', I tako sebi priuštio put do poravnog ispita.
- U četvrtom razredu gimnazije postao sam član Riblje Čorbe. Od tada sam živio isključivo od glazbe. Na vrijeme sam prebolio dječije bolesti koji ljudi dobiju kada postanu popularni. U školi nisam bio popularan, već prilično povučen. Nisam bio ni dobar učenik. Kada se pročulo da sviram u Čorbi svi su bili iznenađeni. Naročito profesori koji su mislili da se moj život sastoji isključivo u žicanju love pored ljekarne ili na Zelenom vjencu ispred škole. Možda od tebe I bude nešto, govorili su mi. Nisam išao u Zemunsku ginaziju, jer bih tamo morao da ošišam kosu I nosim plavu uniformu. A ja sam imao kosu do pola leđa I nisam imao namjeru da postanem pretjerano ozbiljan. Otac mi je rekao da mogu da budem šta god hoću u životu samo ne pilot. Uostalom, nisam se ni ložio na to. Stari je dva puta ranjavan u ratu, a tri puta padao avionom. Eto, doživio je duboku starost. Umro je prije nešto više od godinu dana, ali ne od bolesti. Kada je na kraju pao u krevet, više ga je mučilo to što više nije u punoj snazi, što više nije frajer, nego neka konkretna bolest. U jednom trenutku prestao je da jede I samo se ugasio. To me je pogodilo I vjerujem da još nisam svjestan što se dogodilo I kolika je praznina ostala za tatom. Volio je slikati, čitati poeziju I uvijek bio u sjajnoj fizičkoj kondiciji. Vjerovatno nije želio da bude na teretu. Takvim ljudima to vrlo teško pada. Ponosan sam na njega, a mislim I da je on bio ponosan na mene, kaže Bajaga.
I pored profesionalnog uspona sa Ribljom Čorbom, Bajaga će se uvijek zlovoljno prisjećati zagrebačkog Doma sportova I koncerta 8. veljače 1982. Znalo se da fanova ima mnogo, ali ne I da su spremni na sve, dok u transu zure da se približe sceni. Četrnaestogodišnja Zeljka Marjanović nije ni slutila da će joj se život ugasiti na najokrutniji mogući način, dok uživo sluša svoju omiljenu grupu.
Turneja pod nazivom Tko preživi pričat će, biti će upamćena samo po tome što je, zbog ogromne gužve prouzročila tragičnu smrt.
- Na koncertu u Zagrebu poginulo je dijete. Nitko nije mogao da vjeruje. Uspostavilo se kako je ta djevojčica imala epilepsiju I da, naravno ne zbog bolesti nije mogla da izdrži nalete 18 000 ljudi. Organizator je prodao 6000 karata više. Nije Bora kriv, ali zaista je dao glupo ime toj turneji, kaže Bajaga.
Sredinom 1983., nakon proširenja glazbenih vidika, Bajaga je rekao doviđenja Borinoj grupi. Ploča Pozitivna geografija, objavljena 1983.dokazuje da su, pored Bajage I Cukić, Cvele, Žika, Nele Stamatović, Vlajko Golubović, bili pravi Instruktori pozitivne geografije. Tek na albumu Sa druge strane jastuka grupa službeno skraćuje naziv u Instruktori. Slijede albumi-hitovi, na koje je sa ponosom kao menadžer, Sasa Dragić udarao svoj pečat.
Dragić je imao ekstremno jak uticaj na Bajagu. Kada je u zimu 1991.frontmen Instruktora, ponesen raspadom države, propćio ostalim članovima benda da je odlučio da rasformira grupu, Dragić nije podržao njegov ispad. Kao njegov vjenčani kum I dokazano dobar menadžer, obećao je da će finansirati grupu iz svog džepa, samo da I dalje postoji.
Tako je I bilo. Nakon turobnih događanja početkom turbulentnih devedestih, Žika Milenković je lideru priredio lijepo iznenađenje. Zaprosio je Vesnu Stolović, sestru Bajagine žene Emilije. I danas su, svi zajedno, velika srećna obitelj.
- Kada nije bilo posla u Srbiji, sa Instruktorima sam svirao u svim europskim zemljama, osim u Portugalu I Slovačkoj. Nastupali smo u Americi, Kanadi, Africi…Čak I u Kazahstanu. Ipak, najluđe je bilo u našem susjestvu,Hrvatskoj, BiH I Sloveniji. Svirali smo humanitarne koncerte za vrijeme rata u Republici Srpskoj. Jednom smo naišli na miniran most preko koga je trebalo da pređemo. Stoji čovjek pored provalije I kaže: Zar ne vidite da je miniran most, što ste dolazili ovde? Uzbudljivo je bilo I u Bačkom brijegu, na granici sa Slovenijom. Izašli smo sa gitarama I torbama I krenuli preko granice pješice. Tu smo sreli carinika koji nas je gledao u čudu, pitajući se odakle smo došli kada nema naselja u krugu dva kilometra. Nas je čekao kombi sa slovenačke strane. U Mohač smo krenuli preko Dunava, kada smo umjesto mosta zatekli skelu za prevoz preko rijeke. Scene su bile kao u filmu Tko to tamo peva. Tu ne bude kraj našim mukama, jer je skela otplovila. Saznajemo da se vraća tek ujutru, odnosno kada se napuni sa druge strane! I to sam radio desetak puta. U Ljubljani smo rasprodali mali Tivoli, iako nam nisu dali vize. Ljudi koji su kupili karte iz svoje fanatičnosti I želje da se koncert održi po svaku cijenu, napravili su demonstracije I izborili nam vize. Uspostavilo se da je to bila odlična reklama. Napunili smo Tivoli sa 10 000 duša. Sretni I ispunjeni fenomenalnim nastupom, vratili smo se u Srbiju gdje su nas dočekali pod nož. Govorili su da smo izdajnici zato što sviramo Slovencima. Poslije godinu dana tadašnji maliciozni glasnogovornici utrkivali su se ko će da posjeti Sloveniju. Slično tome, digla se frka kad sam uzeo hrvatske papire. Kao da sam ja jedini koji je to uradio, priča Bajaga.
Sredinom osamdesetih David Albahari predložio je legalizaciju marihuane. U konzervativnoj komunističkoj Jugoslaviji peticija je naišla na lomaču javnosti. Bajaga je hrabro stavio potpis da podržava stav beogradskog književnika.
Zastupao je ideju da se nikako u isti koš ne mogu trpati klinci koji u nekom ćošku grada puše džoint I dileri droge uhvaćeni na granici sa nekoliko kilograma heroina. Nakon toga nije čudo što je I Bajaga svrstavan u grupu uživaoca narkotika.
Bake I djedovi zasigurno su vjerovale u to, naročito kad bi ga videli u majici sa listovima kanabisa, dok pjevuši stihove u kojima se govorilo o drogi. Bajaga nikad javno nije pričao o šarenim pilulama, osim kada je opovrgnuo da je imao osobna iskustva sa teškim porocima.
- Svašta se pričalo. Da sam viđen kako šmrčem nekoliko grama dnevno. Pa, valjda bih umro do danas od tolike količine. Točno je da sam poznavao mnoge koji su imali problem sa drogom. Ali, svako ima problem na svoj izbor. Tako savjetujem I svoju djecu. Sa suprugom Emilijom imam sina Marka I kćerku Anđelu. Ako bi mi se Marko, recimo povjerio da je duvao, ne bih srušio kuću, tukao ga ili maltretirao. Objasnio bih mu da to nije korektno, da nije dobro Vidi sine, to je u moje vrijeme bilo normalno, kao što je danas Red Bull. Tolerantan sam I ne želim da djecu sputavam u odlukama. Kao ćaletu, moj zadatak je da im, objasnim ono što im nije jasno, šta je dobro, a šta ne. Emilija je moja ljubav iz srednje skole, sve uspjehe I neuspjehe proživljavali smo zajedno. Nismo odmah imali klince. Znao sam da je teško pronaći nekog s kim ćeš provesti miran život. Letujemo na Mljetu gdje nema struje, volimo egzotični Tajland ili Burmu, ali ne eksluzivna mjesta, već divljine gdje se budi avanturistički duh. Sada je u trendu glamurozni fazon, a ja kao sljedbenik hipi ideologije osjetim blamažu ako sam pretjerano skockan. Ranije je bilo sramota da te vide u nekom luksuznom hotelu koji blješti I bilo je sasvim normalno otići na Lastovo u skromne bungalove I ići na ronjenje rano ujutru, kaže Bajaga.
I danas prvi Instruktor razmišlja tako. Zato na svoju djecu ne želi da ima preterano jak utjecaj. Najbitnije mu je da se iskaže kroz roditeljsko pružanje podrške I sigurnosti, da Marko I Anđela uvijek budu svjesni da ih tata voli.
- Neki dan smo bili na klopi, kad sam naručio pivo. Popio sam tri Ginisa. Marko je poželio da proba I dobio jednu flašicu. Ako mu kažem da ne može, sutra će da kupi dvije litre onog plastičnog, od koga se inače grozim. To mi je kao da pijem mlijeko iz najlon vrećice. Mojoj djeci nije čudno što im je Bajaga tata, jer su me od malih nogu gledali na televiziji. Nemaju traume zbog mene. Nikad ih ne foliram, ne namećem svoju volju, ne kontroliram ih bolesno po cijeli dan. Vodio sam ih i na svirke da vide kako to izgleda sa druge strane. Marko je napunio šesnaest godina, ide u prvi razred gimnazije. Trenira kosarku, ali ne zato što je unosno. Kad bi rekao da ne želi više da trenira, rekao bih mu da ne mora. Nikada nije zapalio cigaru, čak mu I smeta kada pušimo u sobi. Anđela je peti razred. Djevojčice su maze. Kad poraste, pitanje je hoću li ću moći da ukapiram ponašanje njene generacije. Ali, Marko će paziti na nju, kao pravi stariji brat, pokrivaće ekipu koja će se mkretati oko nje. Da se ne bi ponavljale scene iz drugog dijela filma Mi nismo anđeli, zaključuje Bajaga.

Ostale vijestiArhiva