Zahvaljujući brojnim dogovorima s početka ovog mjeseca, cijene osnovnih vrsta hljeba biće snižene. Uz to, nabavkom potrebnih količina pšenice, odnosno brašna, stvorene su pretpostavke za uredno snabdijevanje tržišta do kraja godine, odnosno tokom ove zime. Za aktuelnu politiku to je veoma značajno.
No, predstavnici mlinsko-pekarske industrije su i dalje nezadovoljni, posebno činjenicom da palijativnim mjerama vlade pokušavaju sačuvati socijalni mir. Naime, kad je ova industrija u pitanju, nadležni državni organi ne pokazuju dovoljno spremnosti da se uhvate ukoštac sa silnim problemima koji su ovu industriju gotovo bacili na koljena.

Porez i cijene
Prema raspoloživim analizama, u ukupnom prometu mlinsko-pekarskih proizvoda siva ekonomija učestvuje sa više od 60 posto. Istovremeno, domaća proizvodnja žitarica zadovoljava tek 25 procenata od potrebnih količina, a ima takve mlinske kapacitete da njima može zadovoljiti 80 posto tržišnih potreba za brašnom.
Ko je ovih dana putovao Bosnom i Hercegovinom, mogao se uvjeriti da je ozimom pšenicom zasijano mnogo manje površina nego prošle i nekih ranijih godina. To je nagovještaj da ćemo u 2009. godini potrebe za brašnom zadovoljavati još većim stepenom uvoza, što je dobra vijest za sivo tržište, ali nije za velike mlinove i one koji predstavljaju okosnicu u proizvodnji domaće hrane.
I to je novi alarm za hitno reagovanje onih koji brinu kako narod prehraniti u idućoj i sljedećim godinama koje će zbog najnovije pojave recesije ekonomski i socijalno biti mnogo teže.
Svake godine veliki mlinovi su pod pritiskom vlasti i domaćih ratara da kupe domaću pšenicu. Ona je, prema sačinjenim analizama, skuplja od uvozne jer država primarnim proizvođačima ne daje blagovremene i adekvatne premije. Kad ih daje, čini to na način koji podsjeća na uzimanje soli među prste da bi se u domaćoj kuhinji zamijesila vekna hljeba.
Pojedini veliki mlinovi su, primjera radi, u ovoj godini domaću pšenicu plaćali 500 konvertibilnih maraka po toni, a uvozna se mogla dobiti po 400 maraka/t ponekad i niže od toga. Kada je u Bosni i Hercegovini uvođen porez na dodatu vrijednost, mnogi su upozoravali na potrebu da se hljeb oslobodi te porezne obaveze. Uvjerljivi argumenti tome u prilog nisu uvaženi. Danas je to pitanje još aktuelno.

Vađenje kukolja
U ovom momentu gotovo svi mlinovi i industrijske pekare su na granici rentabiliteta i u ambijentu kakav je trenutno, teško da će moći raditi još godinu - dvije. U pitanje dolazi i osnovni ekonomski postulat tržišne konkurentnosti. Kompanije koje u ovoj industrijskoj grani rade na legalan način ne mogu biti dovoljno konkurentne onim drugim što brašno kupuju mimo sistema prodaje i kontrole, zapošljavaju neprijavljene radnike i služe se čitavim spektrom mahinacija.
Oni imaju nižu cijenu pšenice jer ne plaćaju PDV od 17 posto bilo kod otkupa ili pri uvozu. Često ga ne plaćaju ni za ostale sirovine, potom ni doprinose na plate na crno uposlenih radnika itd.
Da bi narod nahranili i onim hljebom čija bi cijena sada trebalo da je niža od one prije nekoliko sedmica, Vijeće ministara, ali i entitetske vlade, morali bi se konačno pozabaviti i pšenicom i mlinom i pekarom. Spisak poteza koje bi trebalo da je povuče nije velik ni kompliciran, ali je prije svega usmjeren na smanjenje sive ekonomije i crnog tržišta.
Sa velikom brigom o tome kako se prehraniti javnost očekuje ko će prvi početi da trijebi kukolj.

Ostale vijestiArhiva