Radojka Šverko, hrvatska vrhunska pjevačka diva, poznata je po raskošnom volumenu glasa, njegovoj boji i zapaženim nastupima na brojnim festivalima ne samo u Hrvatskoj, nego i inozemstvu. Na festivalu u Rio de Janeiru 1971. za izvedbu pjesme "Svijet je moj", skladatelja Alfija Kabilja, dobila je priznanje "The Most Outstanding Performance", čime postaje prva umjetnica koja je ovo priznanje dobila nakon glasovite Janis Joplin. Za razliku od njezinih kolega, poput Tereze Kesovije ili Mate Miše Kovača, Radojka Šverko nije punila dvorane niti prodavala albume u milijunskim nakladama, ali svako njezino pojavljivanje na sceni bilo je popraćeno velikim ovacijama. Upravo tako bilo je i prije nekoliko dana prilikom Radojkina zadnjeg posjeta Mostaru, kada je doslovno oduševila Mostarsku publiku u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače na koncertu pod nazivom "Zauvijek prijatelji". Radojkin dolazak u grad na Neretvi iskoristili smo da bismo doznali kako je doživjela ponovni susret s Mostarcima, nešto više o njezinoj karijeri, kako je sve to utjecalo na njezin privatni život, te sprema li što novo ljubiteljima svoje glazbe.

Prema reakcijama publike u Kosači, bili ste zaista odlični, ali nadasve energični na sceni. Otkud tolika energija?
- Mislim da je repertoar taj koji naprosto dirigira to trošenje energije. Ne može se repertoar koji sam imala na koncertu "Zauvijek prijatelji" pjevati u nekoj statičkoj pozi i pustiti samo glasu da ovlada, tako reći, zadanom temom. To je nešto što te potiče, što te budi. Sve je stvar trenutka, odnosi se i na to kako te orkestar u tom trenutku potiče, ali i reakcija publike.

Vi i mladi glazbenik Jacques Houdek bili ste odlična kombinacija. Kako je bilo surađivati sa Jacquesom?
- U ovom poslu sam već 41 godinu. Međutim, ja strašno volim mlade ljude i sama sam mama i imam već i unuku. Ali jedan osnovni preduvjet u toj suradnji s mladima je prvenstveno da su dobro odgojeni, da su pristojni, da vole raditi taj posao, a ako su izvrsni poput Jacquesa, onda sam ja strahovito sretna. Onda bih dala sve za takve ljude. Tu je i Valentina Fijačko (prvakinja i sopranistica HNK Split). Čini mi se da su ljudi koji se bave umjetnošću ipak senzibilne dušice i moraš zapravo načinom ophodnje proniknuti u tu njihovu dobrotu, i onda se rađaju ovako lijepe čarolije i ta nekakva bliskost. Zapravo, želja da i oni uspiju pored mene. Mi se beskrajno uvažavamo. Sve što radimo, radimo zbog publike.

Na Vašoj web stranici napisali ste kako se Vaš otac protivio da upišete glazbenu školu. Ipak, Vi ste krenuli glazbenim putem. Je li Vam ikad bilo žao zbog toga?
- Da je bilo lako, nije. Ja sam ipak od mojih najranijih početaka te moje međunarodne karijere bila istovremeno i majka i supruga. Imala sam i svekrvu i njezinu sestru. Imala sam strahovito velike skokove u životu. Doputujem iz "bijelog svijeta", skidam šešir, skidam svilu i šljokice i briljantne prstene, i normalno da drugi dan funkcioniram kao svaka druga žena. Prionem kućanskim poslovima, perem, kuham i čistim. To je sastavnica mog života svih tih godina. Ali sam ipak uspjela. Možda će mi se zamjeriti, ali ja nisam imala idealne brakove. Imam dva braka iza sebe i dvije kćeri, koje i pored toga što imaju različite očeve, rastu kao sestre. Imaju svoje očeve koji ih neizmjerno vole i mene cijene kao bivšu suprugu i kao majku. Tako da sam i nakon svega toga ipak jedna zadovoljna i sretna žena.

Rekli ste da imate dva braka iza sebe. Je li upravo Vaš način života, sva ta putovanja, utjecao na to da Vam se brakovi raspadnu?
- Za prvi brak sam sigurna da je tako. U drugom braku su se dogodile meni još uvijek nejasne stvari. Naprosto neobjašnjive. Još uvijek se pitam zašto, a prošlo je već 25 godina. Toliko mi ima i kćer. Mislim da sam s ovim sve rekla.

Na konferenciji za novinare prije održavanja koncerta "Zauvijek prijatelji" zezali ste se na račun Vaših viklera na glavi, kazali ste kako se želite dotjerati za koncert. Stoga Vas moram pitati koliko Vam zapravo znači ta vanjska ljepota?
- Da sam barem kad sam imala 20, 25 ili 30 godina bila svjesna te vanjske ljepote, onda bih zacijelo posjedovala ono nekakvo samopouzdanje koje ti je tako nužno u životu bez obzira čime se čovjek bavi. Međutim, ja sam valjda tako odgajana od moje matere Imoćanke da se o tome nije govorilo. Nisam bila svjesna svih tih svojih atributa. Danas sa 60 godina kad listam te nekakve albuma iz mog zlatnog doba, moram konstatirati da sam bila lijepa žena, ali toga nisam bila svjesna. Ta frizura, šminka, garderoba, to su samo rekviziti jednaki onima kao upjevavanje prije odlaska na pozornicu. To je nekakav respekt prema publici. Želim im se dati u najboljem svijetlu.

O Vašem radu u zadnje vrijeme se ne zna puno. Na čemu trenutačno radite, što imate u planu?
- Imam kontinuitet u poslu, ja se branim medija. Ne volim svakodnevno pojavljivanje, sve se to tretira kroz žutilo. Tome ne želim pripadati. Ne želim da me se na takav način prati, niti da me se prati u mom privatnom životu. Tako da i ne možete znati što radima. S ponosom mogu reći da sam prije godinu i pol snimila za švedsku diskografsku kuću jedan materijal pod nazivom „Muškarci su moji najbolji prijatelji“, gdje izvodim pjesme svjetskih poznatih muških izvođača, upravo zbog moje boje glasa. Dogodilo se nešto jako zgodno u cijeloj toj priči. Da kojim slučajem nema moje fotografije na naslovnici tog CD-a, mnogi bi zaključili da se zapravo radi o muškom pjevaču. U Hrvatskoj nije taj CD zaživio na način da se to nešto apostrofira kao neka velika senzacija, međutim, ja sam skromna i zadovoljna sa svim tim. Ono što će uslijediti, to će biti ovako probrani nastupi kao što je to bio ovaj u Mostaru.

Poručite nešto za kraj našim čitateljima?
- Ja bih im poručila neka se vole, neka se poštuju i onda kad im dođe trenutak da izgovore nekakvu najsočniju psovku ili da pljusnu nekoga pored sebe, neka to ipak ne učine. Neka to pomire u sebi, pa makar imali jednu boru više na svom licu ili jednu više sijedu vlas.

Ostale vijestiArhiva