Miroslav Ilić godinama nije govorio za bh. medije, ustvari, kako kaže, od raspada Jugoslavije. Stoga je tema u ekskluzivnom intervjuu koji je legenda narodne muzike dala "Dnevnom avazu" bilo napretek. Pjevač koji je nekoliko puta punio Skenderiju i Zetru otvoreno je govorio o Bosni, Sarajevu, godinama koje su iza nas...
No, krenuli smo od serije uspješnih koncerata u beogradskom Sava centru, koje Miroslav Ilić tradicionalno održava u decembru.
- Sretan sam da je to već postalo tradicija. Obično pjevam u centru Sava, a lani sam, jer sam proslavljao i 35 godina estradnog rada, priredio spektakl u Areni. Često imam problem sa kolegama i kolegicama kada spominjem godišnjice. Ja godine ne krijem. Naprotiv, s ponosom ih ističem, jer trajem toliko dugo. Nisam ni sujetan, a i u dobroj sam kondiciji, hvala Bogu - kaže Ilić.

Otvoreni stavovi
Na ovo se nadovezuje pitanje kada ćete konačno održati koncert u Sarajevu? Da li to, uopće, želite i planirate?
- Moji su želja i plan odavno postojali. Prije sedam-osam godina sam i dogovorio dolazak u Sarajevo. Vremena su bila malo drugačija nego sada. Sada smo svi malkice opušteniji. Nije to bio neki ambiciozan dolazak u smislu Zetre ili Skenderije nego gostovanje u restoranu "Bazeni". No, pretpostavljam da je to bila namjera tadašnje, prije svega političke strukture u Sarajevu, da mi se po svaku cijenu zagorča život i da se od toga napravi nešto što je ružno. I tako i jeste bilo. Bilo mi je onemogućeno da pjevam. Otišao sam iz Sarajeva ponižen, jadan, tužan i čemeran. Doživio sam užasno poniženje, koje nisam zaslužio, vjerujte. To je bio takav udarac meni kao čovjeku da dugo nisam mogao da se osvijestim.
I još me ta rana boli da o svom dolasku u Sarajevo još razmišljam. Ali, ja to ne povezujem s općim raspoloženjem ljudi ni u Sarajevu niti u BiH. Siguran sam da tamo ima mnogo ljudi iz čijeg sjećanja ne možeš izbrisati Miroslava Ilića, koji je veoma volio Sarajevo, i ne samo ja nego cijela moja porodica.
Kakve uspomene nosite s predratnih druženja s publikom u Sarajevu i BiH?
- Ja sam čovjek koji je uvijek imao stav i principe. Nikada nikome nisam dao da mi oduzme pravo na mišljenje, ali ne ukopavajući se pri tome u svoj rov kao magarac. Ako me neko snagom svojih argumenata uvjeri u suprotno, bit ću mu zahvalan. Nikada nikome nisam dao da mi izbriše uspomene niti da od lijepih učini ružne. Bog mi je svjedok, sve ove godine, ako je bilo pitanje: "Koji vam je koncert u životu najdraži?", moj je odgovor uvijek bio kao iz topa - "Mostar". I tu za mene ni dan-danas nema dileme niti ju je ikada bilo. To ne dam da mi iko ikada istrgne iz sjećanja niti da mi pokvari uspomenu na te koncerte. BiH je bila nešto posebno u to vrijeme, i to niti sam krio niti ću ikome dati za pravo da mi izbriše iz sjećanja.
Priča se da ste se za vrijeme rata distancirali od događaja u BiH i da ste zbog toga imali i izvjesnih neprilika. Možete li nešto više reći o tome?
- Pitanje je koliko je bilo ko od nas u to vrijeme mogao da se distancira. Za mene nema veće ljudske bijede i poniženja ljudskog roda od rata i destrukcije. Mržnju, kao kategoriju, uopće ne želim da poznam. Distancirao sam se podjednako od svih koji su u svemu tome učestvovali. Dugo nisam želio ni da snimam ništa zbog protesta šta se to oko mene dešava među ljudima koje sam volio ne pitajući ih ko su, šta su.
A što se tiče neprilika, imao sam ih sa svima zbog svojih otvorenih stavova protiv rata i destrukcije. Imao sam problema i sa Srbima, i sa muslimanima, i sa Hrvatima zato što sam imao svoj stav i dan-danas ga imam i vi ga vidite.
Koliko sam obaviještena, tokom rata u BiH sve ste vrijeme kontaktirali sa prijateljima u opkoljenom Sarajevu? Slali ste i pomoć.
- Dobro ste čuli. Non-stop sam bio u nekim vezama, prije svega sa svojim estradnim saborcima, koliko se moglo u tom periodu. Hvala Bogu da jesam, to nikada nisam krio. Nekima je jedan prijateljski razgovor često značio mnogo, a ne kamoli neka vrsta druge pomoći.

Poklon s Baščaršije
Da li još čuvate prijeratni poklon iz Sarajeva - sliku Begove džamije?
- Ta slika i dan-danas stoji u mojoj kuću u Budvi. A u kući u Mrčajevcima imam poklon iz Kujundžiluka s Baščaršije, gdje sam jako volio svratiti. To je srebreni komplet za kafu, autentičan s Baščaršije, s findžanima sa polumjesecom i zvijezdom.
Kakav odnos imate prema politici s obzirom na to da je Vaš zet Dragan Šutanovac u Demokratskoj stranci Borisa Tadića?
- Nikada od politike, ni u vrijeme kada je bila jednopartijska, a ni poslije, nisam bježao. Znam mnogo kolega i kolegica koji u garderobi ili kući itekako govore svoje političke stavove, koje su spremni braniti snagom svojih argumenata, ali čim odatle izađu, kažu: "Ja sam apolitičan, mene politika ne interesuje". To je suviše licemjerno, kukavički. Uvijek me politika zanimala. Na ovim prostorima, svima nam je od toga sve zavisilo, vidite šta se sve pogrešnom politikom izdešavalo. A to što je moj zet Dragan Šutanovac sasvim je slučajno i, ako pitate za koga navijam, naravno da navijam za svog zeta.

Ostale vijestiArhiva