Subotnje večeri 14. marta, u solidno popunjenom sarajevskom klubu Access, nastupile su dvije pank grupe, novosadski Red Union i karlovački Carl Hunter. Na koncert sam pošao u nadi da ću se dobro iskakati i provesti, vjerujući informacijama koje sam dobio od drugih, a koji pomenute bendove nahvališe na sva zvona. Međutim, zabave ni za lijeka!
Prvi su svirali Carl Hunter, i to je bilo, najblaže rečeno, ubitačno dosadno! Mlitavo, tiho i zamorno, nesposbno da prenese energiju i motiviše ljude da se zabave. Par sarajevskih entuzijasta, raje koja ide na koncerte „da podrži scenu“, potrudilo se da napravi kakvu-takvu atmosferu ispred samog benda, ali je zato iza tog „plesnog fronta“ vladalo raspoloženje prigodnije sahrani, nego pank koncertu.
Na momente je izgledalo kao da će se svirka okrenuti na bolje, ali već sljedeći trenutak je postajalo očigledno da nema ništa od toga. Posljednje pjesme sam slušao ispred kluba.
Red Union slovi za legendaran bend, svirali su širom Evrope, sa brojnim velikim pank grupama, ali sinoć mora da su imali loš dan. Da se ne radi samo o mom subjektivizmu, posvjedočila mi je publika. Čak su i „podržavači scene“ vrlo brzo posustali, tako da je Red Union ispred sebe imao teatarsku publiku. Skoro čitavu svirku sam presjedio u iščekivanju kraja, zijevajući svaki čas.
Kući sam ponio utisak da sam bio na veoma zamornoj pozorišnoj predstavi, u kojoj glumci protiv svoje volje igraju ionako dosadan komad. Poslije ovakvog koncerta čovjek pomisli da je pank zaista mrtav.

Ostale vijestiArhiva