Crkvene statistike svake godine pokazuju sve manji broj katoličkih vjernika u BiH, kaže pomoćni biskup vrhbosanski Pero Sudar.
Zbog ovakve situacije vjeruje da će Hrvati postati nacionalna manjina. Krivica za to je u nepravednom dejtonskom miru koji je, po Sudarevom mišljenju, nastavak rata. Sudar ističe da se divi hrabrosti povratnika te da ne vjeruje u masovni povratak prognanih u ovakvim okolnostima.
NN: Danas je Uskrs, najveći katolički blagdan. S kakvom porukom bi katolici u BiH trebalo da slave ovogodišnji blagdan?
SUDAR: Za Uskrs, katolici u BiH, zajedno s katolicima čitavoga svijeta i svih vremena, pozvani su i mogu autentično slaviti Uskrs jedino i isključivo s porukom samoga uskrslog Krista. Srž njegove poruke jest duga vjera koja povezuje i u jedno spaja njegovu muku i njegovo uskrsnuće. Onaj tko s pouzdanjem u Boga prihvaća sve izazove života kako ih je, nama za primjer i uzor, prihvatio sam Isus, nikada, pa ni u okolnostima nepravde i smrti, nije konačni gubitnik. Dapače, što je teži životni križ i što je tamnija ovozemaljska svakidašnjica, time uskrsno jutro može biti radosnije i perspektiva vječnosti osmišljenija nepokolebljivom nadom. Uskrs je, dakle, moguće shvatiti i slaviti samo u svjetlu vjere koja prožima cijeloga čovjeka i sve što se s njime i oko njega događa. Snagom vjere u uskrsnuće katolici u BiH su pozvani dati svoj doprinos ljudskijim i pravednijim odnosima među ljudima jer će Bog mjerom toga doprinosa odrediti količinu i kakvoću njihova udjela u radosti uskrsnuća i vječnoga života. Ponuda je, doista, božanska. Za prolaznost nepravde i muke obećana je vječnost nagrade i proslave. Tko tu ponudi snagu vjere i povjerenje prihvati, sposoban je u svim uvjetima ostati sretan i spokojan u duši. A to je Uskrs!

NN: U kakvom stanju Hrvati katolici u BiH dočekuju Uskrs ove godine?
SUDAR: Nisam siguran da li se može govoriti o nekome zajedničkom stanju svih Hrvata u BiH. Kada bi svim pripadnicima hrvatskoga naroda u ovoj zemlji bili isti uvjeti života, do sada bi se uspjeli izboriti za neki bolji status. Vjerujem da to vrijedi i za pripadnike drugih naroda u BiH, ali budući da ima Hrvata koji imaju sve i kojima nigdje ne bi bilo bolje (plaće, sigurnost, ugled, moć…), a sve bez njihova realnoga zalaganja i pokrića, to jest bez brige kako je drugima, gotovo neminovno moraju postojati oni koji su, ne samo bez posla i plaća, nego i poniženi i obespravljeni i u velikome strahu za svoju sadašnjost, a još više za budućnost svoje djece.

NN: "Cure" li zaista Hrvati iz Bosne i Hercegovine?
SUDAR: Crkvene statistike, koje su dosta pouzdane jer se ažuriraju svake godine, nedvosmisleno pokazuju konstantu zabrinjavajućega smanjenja broja katolika. Kako su katolici u skoro sto postotnom procentu Hrvati, crkvene statistike su pouzdan pokazatelj demografskoga stanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

NN: Ko je kriv zbog ovakvog stanja?
SUDAR: Ako je uputno govoriti o krivnji, mislim da je ona raspoređena na mnogo strana. Prije svega, usudio bih se reći, to jest ponoviti već prije rečeno da ni mi Hrvati nismo bez krivnje. Prije svega, krivi smo jer dopuštamo da nam smišljena propaganda nametne uvjerenje kako ovo nije i naša zemlja, te da za nju zbog toga ne treba da se borimo, niti treba da je volimo. Kada, na primjer, grupa bošnjačkih maloljetnika bez razloga i povoda oružjem prijeti grupi hrvatskih maloljetnika ispred Katoličkoga školskog centra s objašnjenjem da oni nemaju što tražiti u "njihovu gradu", trenutni strah je razumljiv i razborito je povući se. Međutim, nije ni razumljivo ni razborito da ti mladići i prihvate kako ovo, doista, i nije njihov grad i tako počnu razmišljati i ponašati se prema zemlji svojih predaka i njezinom glavnom gradu i svojoj budućnosti. Međutim, ostaje pitanje da li se tako ponašaju samo maloljetnici? Ili oni samo ne znaju i ne žele kriti svoje uvjerenje? Ako je tako i na radnim mjestima, u administraciji, u politici, a čini se da jest, onda je ova vrsta naše krivnje posljedica jedne druge, dublje krivnje. Bio bih sretan ako bih se varao, ali mi se čini da je nepodnošljiva mjera svakodnevne i sveprisutne netrpeljivosti posljedica dugogodišnje službene ideologije, prema kojoj žrtve rata, koje nisu samo žrtve, imaju pravo i obvezu biti gospodari mira... Barem tamo gdje mogu i nad kim mogu. Trebalo bi već jednom shvatiti da nas to nikamo ne vodi i da nije ni na korist onima koji takvu vrstu "prilagođavanja drugih" vješto zagovaraju.

NN: Znači, ne mijenja se ranija ocjena da su Hrvati ugroženi u BiH?
SUDAR: Držim suvišnim dokazivati tu očitu i tako lako dokazivu činjenicu. Rat oružjem za teritorije i dominaciju u Dejtonu je zamijenjen "mirom" koji je, zapravo, nastavak rata bez oružja, ali s istim ciljem. I u ratu su Hrvati bili procentualno najveće žrtve. Dejtonskim sporazumom je Hrvatima zanijekan politički subjektivitet u Republici Srpskoj, a njegovom implementacijom u Federaciji. Provedbom odluke Vrhovnoga suda o hinjenoj konstitutivnosti sva tri konstitutivna naroda na području cijele BiH, Hrvati su, protivno Dejtonu, i u tijelima odlučivanja u FBiH svedeni na manjinu. Stoga je postalo normalno da ono što je u RS za srpski, a u FBiH za bošnjački narod posve razumljivo, kao što su kulturna prava, nacionalni identitet, škole, televizija, Hrvatima se, i od međunarodnih predstavnika, tretira kao izraz nacionalizma i separatizma. Nije li i Statut grada Mostara, koji je nametnuo OHR, a ništa slično ni za jedan drugi grad u BiH, potvrda najgorega oblika ugroženosti? I to je Bošnjacima prihvatljivo, a bune se protiv naše zajedničke neravnopravnosti u RS. Kao što je u Dejtonu potvrđena nepravda rata, tako današnje stanje nepravde i majorizacije u Federaciji opravdava stanje i postojanje RS.

NN: Jesu li i hrvatski političati krivi za stanje u kojem se nalazi hrvatski puk?
SUDAR: Kada se jednom narodu dogodi ovo što se Hrvatima u BiH dogodilo u zadnjih petnaest godina, to jest da od konstitutivnoga naroda postanu politička manjina, teško je vjerovati kako je cijeli proces mogao proći bez teške odgovornosti onih koji su vodili taj narod. Istina je, glavnu odgovornost snose političari od kojih je većina, to je očito, tražila svoj osobni interes. To pokazuje činjenica da smo podijeljeni na toliko malih stranaka koje nisu posljedica težnje za bogatstvom političkih opcija nego nesposobnosti i nespremnosti međusobnoga uvažavanja i podjele odgovornosti. Ja se ponekad pitam da li ljudi koji su prihvatili vodeće uloge uopće shvaćaju stanje u kojemu se hrvatski puk nalazi ili ih to stanje, uopće, ne dotiče? Većina predstavnika našega naroda se, svih ovih godina, šarmerski smješka šireći neki, po mome uvjerenju, neutemeljeni optimizam. Djeluju mi kao da su uvijek u svatovima, a riječ je o sprovodu.
S druge strane, nije posve sigurno da bi i daleko mudriji uspjeli nešto promijeniti uz tretman kakav je međunarodna zajednica i njezine institucije moći primjenjivala i primjenjuje prema hrvatskim političarima u BiH. Međutim, ne bih rekao da je to dostatno opravdanje za način na koji su najodgovorniji sve ovo vrijeme politički djelovali.

NN: Može li ova zemlja uopće opstati ako ostane uređena na ovakav način?
SUDAR: Teško mi je vjerovati u budućnost ovako teritorijalno podijeljene i politički organizirane BiH. Bojim se da će dokidanjem kantona u Federaciji, na čemu se ozbiljno radi, ova zemlja pući popola. U tome slučaju Hrvati, kao kakav-takav integrativni faktor u BiH, više ni na koji način neće "ni zbrajati ni oduzimati", kako je to najavio jedan od ovdašnjih nadnacionalnih lidera. Ako BiH zbog želje i pritisaka izvana fiktivno i opstane, iznutra će nestati. Naime, iz tako podijeljene i nefunkcionalne zemlje će otići oni koji bi trebalo da budu njezina snaga i njezina budućnost. Europa će sve više trebati mladih i sposobnih.

NN: Kako komentarišete najnovije prijedloge o reformi Ustava?
SUDAR: Sve vrijeme poraća nepobitno pokazuje da Dejtonsko rješenje nema perspektive jer je zemlja u svemu podijeljena. Izvanjski politički obruč pomaže da se dijelovi ne raspadnu, ali nije u stanju učiniti je funkcionalnom. Naprotiv, ovakvo stanje produbljuje ratni jaz podijeljenosti i podvojenosti među narodima i građanima. I to je pogubnije od svega. Da bi kao država opstala, BiH treba posve novo ustavno uređenje. U tome smislu, ohrabruje najava reformi Ustava. Međutim, ne zna se što bi to imalo značiti, pa ne znam što bih mogao komentirati. Bilo bi poželjno i dobro, ako bi svi relevantni domaći političari smogli mudrosti i hrabrosti pa se dogovorili oko pravednoga političkoga ustrojstva zemlje. Što se Hrvata tiče, uvjeren sam da im odgovara i da bi pozdravili svako rješenje koje ih izjednačava s druga dva naroda. Međutim, ozbiljno sumnjam sam da će ovako suprotstavljeni domaći političari bez demokratske i odlučne podrške međunarodne zajednice teško dogovoriti bar toliko pravedno i funkcionalno rješenje koje bi BiH omogućilo euroatlanske integracije. A bez skoroga otvaranja pristupnih pregovora bilo koje rješenje za građane ove zemlje nije rješenje.

NN: Da li ste odustali od Prijedloga biskupske konferencije o uređenju BiH i je li realno moguće očekivati da BiH bude ustrojena na ovakav način?
SUDAR: Biskupska konferencija nije i ne bi željela biti ni s kim u procesu političkoga pregovaranja pa da bi mogla i morala odustajati od svoga Prijedloga. Mi smo željeli pokazati da i za BiH postoji pravedno i funkcionalno rješenje. Jasno, nismo toliko naivni da bismo vjerovali kako će sile, koje su dejtonsko rješenje nametnule i one koje misle da su se tim rješenjem okoristile, prihvatiti naš Prijedlog. Zapravo, obeshrabrujuća je činjenica da nijedna politička opcija, kada bi joj bilo dano da odlučuje, ne bi prihvatila naš Prijedlog. Ali znamo da svi priznaju da je naš Prijedlog politički i moralno utemeljen i da usklađuje temeljna prava pojedinca i jednakopravnost naroda. K tome, poticao bi povratak prognanih i raseljenih. Sve to, na žalost, u ovoj zemlji nikome ne odgovara, jer nitko nije spreman priznati drugome ono što za sebe zahtijeva. A samo tako je moguće do prihvatljiva i održiva uređenja BiH.

NN: Što je glavni uzrok slabog povratka katolika u prijeratne domove, prvenstveno u RS, i ko prema Vašem mišljenju snosi odgovornost za stanje koje imamo na terenu da se povratnici ne vraćaju?
SUDAR: Temeljni razlog jest u dejtonskoj nepravednoj i nemoralnoj podjeli BiH. Ja znam da to tvorci Dejtona i njihovi predstavnici nerado slušaju, ali činjenično stanje je takvo i ja to ne mogu i ne želim prešućivati iako znam da od moga govora nitko neće imati koristi. Bez obzira na to, držim da nije isto šutjeti i govoriti. Moje mišljenje uvjerljivo potvrđuje stanje na terenu. Pogledajte FBiH. U zajedničke kantone su se prognani i izbjegli, unatoč svim diskriminacijama, u najvećemu postotku vratili. U kantone u kojima su vlast formirale stranke iz samo jednoga naroda, ljudi se nisu vratili. Naprotiv, iz njih u najvećoj mjeri sve godine poraća odlaze. Sam pojam RS i njezino razumijevanje, kako sa strane prognanih i izbjeglih, tako vlasti i naroda u njoj, odvraća ljude i od pomisli na povratak. Ne slažem se s onima koji, da bi zataškali političku nepravdu, govore o ekonomskim razlozima kao glavnoj zapreci. Naprotiv, i ekonomsko stanje je posljedica političkoga. Nevjerojatno je kako ljudi uporno odbijaju priznati tako očite činjenice. Od toga je nevjerojatnija još samo naša opća poltronska nespremnost kazati im da stvari, ipak, razumijemo.

NN: Kako tumačite činjenicu da i neki povratnici koji su se vratili ponovo napuštaju svoja ognjišta?
SUDAR: Davno sam rekao da se više divim onima koji su se vratili ili se pokušali vratiti nego što bih se čudio onima koji za to nisu imali i nemaju hrabrosti. Ljudi, treba hrabrosti vratiti se k onima koji su vas protjerali i sve vam opljačkali i razrušili s ciljem da vam onemoguće povratak. K tome, znati da vas nitko ne štiti. Upravo to su iskusili mnogi koji su se pokušali vratiti u Posavinu. Ali ne samo u Posavinu! Zlo mržnje i netrpeljivosti je politički ovjereno u Dejtonu i kakvo čudo da je urodilo plodovima kojima je urodilo. Koliko god čeznuo za svojim domom i domovinom, pojedinac se ne može protiv toga boriti. Poznam ljude koji su po nekoliko puta obnavljali svoje kuće. Oni obnove, "domaći" odnesu što vrijedi i demoliraju što im ne služi. I to bi imao duše čuditi se da su na kraju odustali?

NN: Je li 14 godina nakon rata realno očekivati masovniji povratak Hrvata i šta bi trebalo učiniti da do masovnijega povratka dođe?
SUDAR: Odano ne vjerujem u masovni povratak. Možda bi neko pravednije društveno-političko uređenje, koje bi otvorilo ekonomske mogućnosti, ohrabrilo pojedine poduzetnike i privrednike na povratak i ulaganje, jer bi im to na vlastitoj zemlji bilo profitabilnije. Za njima i s njima bi se vratio jedan dio odvažnijih i sposobnijih kadrova. To bi pomoglo ostanku mlađih generacija i otvorilo mogućnost dugotrajnog oporavka hrvatskoga, ali i druga dva naroda. Jedino tu bih mogao nazrijeti neki tračak nade. Ali među sadašnjom političkom garniturom ne vidim ljude koji bi bili voljni u tome pravcu djelovati. Ostaje nada i želja da će, prije nego bude posve kasno, dozreti neke nove generacije koje će shvatiti i prihvatiti da je u ovoj zemlji dobro i bolja budućnost moguća za sve ili ni za koga. Do tada će hrabri i mudri tražiti načina kako preživjeti vremena bezumlja jer znaju da im, na kraju krajeva, nikada ne može biti bolje u tuđemu i na tuđemu, nego tamo gdje su rođeni.

U BiH je ugrožen svaki čovjek
NN: Može li se reći da smo svi, i Hrvati i Bošnjaci i Srbi i ostali, "ugroženi" u današnjoj BiH?
SUDAR: U BiH je, prije svega, ugrožen čovjek, a gdje je čovjek žrtva bilo kakve i bilo čije ideologije, nužno su ugroženi svi. Međutim, čovjek je, prema mojoj procjeni, žrtva najprije suprotstavljenih vizija države. Jedni bi željeli državu kao zlatno tele pred kojim treba svi da se klanjaju i žrtvuju svoje živote, ali ne zbog države nego zbog nade da bi u jakoj i centraliziranoj državi svi mehanizmi odlučivanja bili u njihovim rukama. Drugi i treći bi to isto, ali barem na jednome dijelu. I u jednome i u drugome slučaju država nije u službi čovjeka nego je protiv njega. Ta suprotstavljenost i borba stimulira i omogućava korupciju i osjećaj ugroženosti na svim stranama.

Ostale vijestiArhiva