Pulski bend "Atomsko sklonište" važi za jednu od najboljih pop-rok grupa sa prostora bivše Jugoslavije. Njihov sjedokosi i harizmatični šef, basista Bruno Langer pohvalio nam se na početku razgovora da bez prestanka egzistiraju punih 35 godina.
Da je u ovom starom rokeru ostalo još dosta žestine, uvjerit će se posjetioci "Banja Luka Rock Open Air Festivala", u okviru kojeg će "Atomsko sklonište" nastupiti 17. jula.
- U Bosni i Hercegovini nastupili smo posljednji put 1995. godine, kada smo održali koncert sa još nekim zagrebačkim grupama u sarajevskoj Skenderiji. Željeli smo da i u toku rata dođemo u Sarajevo, da održimo koncert, međutim, nije mi odgovoreno na razne dopise koje sam slao, a u glavni grad BiH dolazile su sve svjetske zvijezde. Tada sam izrazio i negodovanje, jer su svi mogli doći, a mi ne - prisjetio se Bruno.
Kaže da nikada u životu neće zaboraviti kako ih je publika primila te hladne decembarske noći u Skenderiji. Nakon koncerta, odmah su se vratili u Zagreb. Langer ističe da je cijelu noć u autobusu proveo budan osjećajući isto ono uzbuđenje kao kada su davne 1975. godine održali svoj prvi koncert.
- Producenti banjalučkog festivala tvrde da ćemo biti glavne zvijezde uz grupu "Uriah Heep", međutim, malo poznavalaca muzike zna da smo mi sa tim legendarnim bendom već nastupali u Puli i bilo je izvrsno - kaže Langer.
Šef "Atomskog skloništa" tvrdi da je himna njegovog benda pjesma "Za ljubav treba imati dušu". To obrazlaže činjenicom da se ta numera ne može prevesti na neki inozemni jezik i da je, zbog toga, mogu shvatiti samo ljudi sa naših prostora.
- Na našim prostorima ljudi još imaju dušu i niko je ne može uništiti. No, moram priznati da naši fanovi neizmjernio vole kompozicije "Žuti kišobran" i "Djevojka broj 8" - tvrdi Bruno.
Interesiralo nas je da li se ljuti kada ga, s obzirom na njegove godine i izgled, zovu Djeda Mrazom rokenrola.
- Ne ljutim se. Sada mi je 60 ljeta i još sviram i putujem. Kao tinejdžer, pustio sam kosu. Od 1966. godine samo sam se jedanput ošišao, i to na dan vjenčanja. I to mi je žao, jer kada vidim te slike, izgledam kao zadnji papak. Uvijek imam dugu kosu i mislim da bolujem od "Simpsonovog sindroma", koji kaže: "Ako skratim kosu, izgubit ću snagu za rokenrol" - govori sijedi roker.
Što se tiče njegove crne odjeće koju oblači na svakom koncertu, kaže da to nije zbog depresije nego zbog velikog stomaka, za koji smatra da se tako manje vidi.
- Da sam se za ovih 35 godina barem jedan dan odvojio od muzike, sada biste o meni pisali u rubrici "in memoriam". Bez muzike, ja bih umro. Kao roker, mnogo putujem i sve ove poslijeratne granice koje su iscrtane doživljavam kao nevolju. Granice dijele ljude, a to nije dobro - kaže Bruno.
Ovaj muzičar koji i osamdesetih godina, kada je bio na vrhuncu karijere, nije radio kompozicije pod autocenzurom, u bivšem režimu često je nazivan buntovnikom bez razloga, ali je stvorio desetine hitova objavljenih na 15 albuma "Atomskog skloništa".
Bruno se oženio 1971. godine i živi u sretnom braku sa suprugom Marijom i kćerkama, 37-godišnjom Anom i četiri godine mlađom Ivom.
- Iva ima 33 godina, baš onoliko koliko je imao njen tata kada je napisao najbolji album "Mentalna higijena". Bože, kao da je bilo jučer - prisjetio se Langer.
- Namjeravao sam prije izvjesnog vremena napraviti koncert u rodnoj Puli, gdje bih obilježio 35 godina bavljenja muzikom. Svoje učešće potvrdio mi je i prijatelj Đorđe Balašević, ali je neposredno uoči koncerta odlučio da ne nastupi - sa gorčinom u glasu govori stari roker te dodaje:
- To je za mene već daleko, daleko, ali mi je ostala rana na srcu zato što sam izgubio prijatelja - kaže Langer.

Ostale vijestiArhiva