Visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice Antonio Guterres poručio je, u povodu obilježavanja sedmice u kojoj je Svjetski dan izbjeglica - 20. juni, kako se treba prisjetiti 42 miliona izbjeglih i raseljenih u svijetu koji još čekaju na povratak kući.
- Oni spadaju u najugroženije ljude na zemaljskoj kugli i moraju biti prioritet. Ona ista međunarodna zajednica koja je osjetila obavezu da potroši bilione za spašavanje finansijskog sistema trebalo bi da osjeti obavezu da spasi i ove ljude koji su u stanju očajne potrebe, riječi su iz Guterresove poruke, saopćeno je iz UNHCR-a.
Guterres je podsjetio na 42 miliona ljudi u svijetu koji su žrtve sukoba i proganjanja, bilo izbjeglih ili raseljenih unutar granica njihovih domovina. Među njima je, kazao je, šest miliona izbjeglica koji se nalaze u egzilu, uglavnom u izbjegličkim kampovima, već pet ili više godina, u situaciji koju humanitarni radnici nazivaju "dugotrajnom izbjegličkom situacijom".
- Ali ove beskrajne izbjegličke situacije ne obuhvataju milione ljudi koji su raseljeni sa svojih ognjišta unutar granica njihovih vlastitih zemalja i koji su po brojnosti daleko nadmašili izbjeglice. Mnogi od njih se također ne mogu vratiti kući, ponekad i desetljećima. Mada međunarodno pravo razlikuje izbjeglice i interno raseljene osobe, ta razlika je apsurdna svima onima koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove i koji su sve izgubili. Ljudi koji su pomjereni sa svojih ognjišta zaslužuju podjednaku pomoć bilo da su prešli međunarodnu granicu ili ne, naglasio je visoki komesar UN-a za izbjeglice, dodajući da "upravo zbog toga UNHCR radi, zajedno s ostalim UN-ovim agencijama, na osiguranju pomoći koja je neophodna interno raseljenim ljudima, isto kao što to radi za izbjeglice".
On je naglasio da predstoji dugačak put te da su izbjeglicama i interno raseljenim osobama, dok čekaju na rješenje, potrebni hrana, sklonište, zdravstvena zaštita, sanitarni uvjeti, sigurnost, obrazovanje za njihovu djecu i ostale osnovne potrebe.
Nažalost, mnogi od njih ne dobijaju ono što im je potrebno, saopćeno je iz UNHCR-a, uz napomenu da siromašne prihvatne zemlje, koje to najmanje mogu priuštiti, plaćaju najveću cijenu.
Ova organizacija, koja skoro u cijelosti ovisi o dobrovoljnom finansiranju, sprovela je istraživanje, koje je ukazalo na alarmantne manjkavosti u zadovoljavanju čak i najosnovnijih potreba.
Jedan od primjera je Kamerun gdje je nivo akutne neuhranjenosti 17 posto veći među djecom koja su izbjegla iz Centralnoafričke Republike, sa stopom smrtnosti u nekim područjima čak sedam puta većom od one koja se obično smatra hitnom situacijom. Tu su i Gruzija, gdje ljudi koji su interno raseljeni već 15 godina i dalje žive u neuvjetnim, pretrpanim kolektivnim centrima u kojima nema izolacije od hladnoće i kanalizacije, kao i Tajland, gdje više od 100.000 izbjeglica i tražitelja azila iz Mianmara već godinama živi u pretrpanim izbjegličkim kampovima u beznađu koje vodi nasilju u porodici i drugim zloupotrebama. Primjer je i Pakistan, gdje su u posljednjih pet mjeseci ubijena dva pripadnika UNHCR-ovog osoblja.
- Kako da zadovoljimo urgentne potrebe miliona izbjeglih i raseljenih ljudi dok se brinemo za sigurnost našeg vlastitog osoblja? Također se suočavamo sa sve čvršćim stavovima u pogledu državnog suvereniteta, naročito u situacijama internog raseljenja. Sve je veći rizik da će razlika između humanitarnih radnika i vojske biti izbrisana, naročito u situacijama očuvanja mira gdje nema mira koji bi trebalo čuvati. Globalna ekonomska kriza, ogromni disparitet između Sjevera i Juga, rastuća ksenofobija, klimatske promjene, stalne pojave novih sukoba i tvrdokornost starih, sve ovo prijeti još većem pogoršanju masivnog problema raseljenja. Od početka godine, milioni ljudi su raseljeni u Pakistanu, Šri Lanki, Somaliji i drugdje, a mi nastojimo da se izborimo s takvom situacijom, upozorio je visoki komesar UN-a za izbjeglice.

Ostale vijestiArhiva