Jedan od najpopularnijih bendova na ovim prostorima "Crvena jabuka" će velikim koncertom u sarajevskoj Zetri 5. decembra proslaviti 25. godišnjicu postojanja. U te dvije i po decenije "Jabuke", kao i u biografiji malo kojeg benda, sažeto je toliko snažnih emocija - uspona i padova, tuge i radosti, a sve to kulminirat će u Zetri.
Kada je 22. marta 1986. godine objavljen prvjenac "Jabuke" s pjesmama koje danas imaju status evergrina "Bježi, kišo, s prozora", "Dirlija" i "Sa tvojih usana", golobradi sarajevski momci su preko noći postali tinejdžerske zvijezde. EUFORija, haos, planovi za koncerte, snovi za budućnost surovo su prekinuti 18. septembra 1986.

Prvi nastup
Svoj prvi nastup u Mostaru, "Crvena jabuka" nikada nije održala. Kod Jablanice se desila teška saobraćajna nesreća. Aljoša Buha odmah je podlegao usljed zadobivenih povreda, a Dražen Ričl Zijo 13 dana poslije. No, članovi "Jabuke" smogli su tada snage i nastavili svirati i do danas su publici poklonili bezbroj hitova. Sada prave veliku feštu za 25. rođendan, a frontmen Dražen Žerić Žera kaže da je sasvim normalno da njihova turneja kreće iz Sarajeva.
- Uvijek krenemo iz Sarajeva i 20 godina smo radili u Skenderiji. Sarajevo ide uvijek prvo. Kad budem umirao, kad budu rezimirali šta sam sve radio u životu, da mi djeca znaju kakav im je tata bio. Poslije Sarajeva idemo dalje.

Aktuelni CD "Volim te" mnogo je bolje prihvaćen nego prethodni. Na njemu je, prije svega, veliki hit "Jazz.ba". Da li je to bilo odlučujuće kada ste vagali između Zetre i Skenderije?
- Ne vagamo mi tako. Radiš koncert za 25 godina i odlučili smo da to bude Zetra zbog cijele atmosfere. Bit će baš bogat koncert s gostima poput Halida, Antimona, Enisa...

Moram Vas pitati za Zlaju Arslanagića, koji je neodvojivi dio "Crvene jabuke". On živi u Kanadi, a Vas dvojica se niste baš razišli u najboljem svjetlu.
- Greška.

Ispravite me onda ako javnost griješi da niste u dobrim odnosima.
- Ja sam 1992. godine Zlaju prebacio preko piste. To znaju ljudi koji su ovdje bili u ratu. Ovo nisam imao namjeru govoriti, ali... Ja sam ostao u Sarajevu do 1994. Kad izađeš, život te tjera da preživiš. Zlajin put je bio od Londona do Kanade, moji su putevi bili najbliža destinacija. Prvo Njemačka, pa Zagreb. Jednostavno, to se fizički nije moglo spojiti, nismo više mogli raditi. Čovjek je imao druge preokupacije. Ima on poziv za ovaj koncert, ako dođe, bit će super.

Ljudi identificiraju "Jabuku" sa Žerom. Je li Vam to teret?
- Jeste, teret mi je. Ne volim što ljudi tako misle. "Jabuka" su svi ljudi koji su prošli kroz nju. Ja BiH najsretniji bio da nesreće nije bilo i da sam ostao klavijaturista.

Početne godine "Jabuke" obilježilo je Sarajevo. Šta sada kada više niste ovdje određuje stvaralaštvo grupe?
- Nema veze gdje ti djeluješ. Kad neko živi negdje 30 godina, ti si onda to. Sve ono što je pokojni Davorin Popović govorio, upijao sam tu atmosferu... Ne može mi biti uzor "Parni valjak". Sviraju oni dobro, ali ja takvu kreativnost ne mogu nikako da shvatim. Razlika sarajevskih i Zagrebačkih bendova je kao nebo i zemlja. Oni sviraju dobro, ali ne nose ništa u toj svirci. To je sve ravno k'o linija. Nema duše. Oni pokušavaju da stvaraju dušu, a to nikako ne uspijevaju. Kad smo mi snimili "Jazz.ba", našeg Narcisa (Vučina, autor pjesme, op.a.) zvalo je 100.000 izvođača iz cijele bivše Jugoslavije. Svi bi pjevali pjesmu ala "Jazz. ba", ne kontaju da su to stvari trenutka i atmosfere koju mi napravimo. Isto kao što ja ne mogu pjevati "Suze zagorske brege". Mogu pokušati, ali to nije to.

Vaša najdraža pjesma, koju baš pjevate s merakom?
- Razlika "Jabuke" i ostalih bendova je što mi nikada na CD nismo stavljali pjesme bez meraka. Uvijek smo imali problem s mnogo pjesama koje smo morali staviti na mali prostor. Kod drugih bendova to nije slučaj. Mi smo uvijek bili mimo svih pravila posla, od ponašanja frontmena koji ne pleše, ne skače iz helikoptera. Izborio sam se da me više niko ne smije maltretirati na snimanju spotova, ono kad ljudi prave budalu od sebe.

U posljednje vrijeme ostavljate dojam čovjeka koji je više smiren, uravnotežen i sretan. Koliko je ženidba i prije devet mjeseci rođenje blizanki utjecalo na to?
- Naravno da je utjecalo, ali neke stvari u poslu sam složio i prije braka. Sve ono što sam mislio da nije "Jabuka", ja sam sklonio. To se najviše vidi na zadnjoj ploči. A brak, kao i svakom čovjeku, prija ako je normalan, a ako je pakao, onda ne prija. Te kockice slažeš godinama. Najgori problem je kad si normalno vaspitan, onda u sebi trpiš što te neko sputava u nečemu.

Da li još imate kafić u Zagrebu?
- Digao sam ruke od toga. To sam htio pomoći jednom Sarajliji, koji je bio konobar u "Sosu", ali nemam vremena. Da bi imao kafić, moraš biti tu 24 sata.

U medijima, uglavnom hrvatskim, često su se spominjali Vaši problemi s alkoholom.
- To su sve problemi nekih novinara. Ja sam dijete Sarajeva koje je voljelo dernek s Pimpekom. Ja sam ličnost, dakle, od mojih pet piva vide 50. Da sam pio kako su neki pričali, ja BiH danas bio u kolicima ili bi negdje bio lud. Ne bi ova "Jabuka" trajala 25 godina. To pišu već 15 godina. Ne znam ko bi to izdržao, ne bi hodao više. Ko me zna, zna kakav sam, a ko me ne zna, ne mora ni znati.

Oštar sam kad me iznerviraju
- Kada sam 1995. godine došao u Zagreb, ljudi su me pitali: "Zar ćeš ti svirati Dirliju", pa sam ih sve poslao u ... Pa onda mogu reći da sam pijan. Oštar sam kad me iznerviraju. Ja sam fino vaspitan, ali kad ti neko hoće prodati ublehu... U Australiji su mi neki govorili: "Ne biste trebali to svirati", a ja onda namjerno to odsviram. Normalno, nastane erupcija i onda odem do tih pametnih i knjiških ljudi i objasnim im da tako stvari ne stoje. Za "Jazz.ba" su mi svašta rekli da će biti, pa su poslije 20 dana sami sebi skočili u stomak. Valjda su tako govorili Pimpeku i Tinu Ujeviću da su pijanice i budale. Stari umjetnici.

Petorica dječaka imala su san
- Mi smo bili petorica dječaka koji su imali isti san. San nam je bio da trajemo kao "Indexi". Ako se išta od tih dječijih snova moglo ispuniti, ispunilo se i Ziji i Aljoši.

Ostale vijestiArhiva