Jasmin Duraković završio je snimanje svog drugog dugometražnog igranog filma „Sevdah za Karima“, koji će pred domaćom publikom premijerno biti prikazan naredne godine. Ovog puta napravio je odmak od rata i rediteljski propituje teme tranzicijskog Sarajeva, gdje kroz priču o troje mladih ljudi progovara o traganju za vlastitim identitetom i
bh. svakodnevici. Priliku da pokažu glumačko znanje dao je domaćim glumcima. Mnogima od njih ovaj film će značiti bitnu prekretnicu u karijeri i otvoriti vrata daljoj afirmaciji.

- Koliko god junaci filma traže svoj identitet u burnom vremenu u kojem živimo, ovaj film, na neki način, traga i za našim, bh. identitetom. i, možda je to važnije pitanje: koliko će „Sevdah za Karima“ da ispriča jednu bosansku priču, jer mislim da je danas važno pitanje gdje je današnja BiH? Kroz priču o troje mladih ljudi, zapravo, pričamo priču o svima nama. U mom prvom filmu junaci su na kraju odlazili u bolju budućnost, ovog puta film je s nešto oporijim porukama, jer mislim da je i današnje vrijeme puno gore. Sudeći prema kraju filma,
koji je veoma tužan, pa i tragičan, odgovor je poprilično pesimističan.

Kakav je odgovor na pitanje: Gdje je današnja BiH?
- Optimist sam i svijet gledam uvijek s pozitivne strane. Nije stvar u tome da je na taj način lakše funkcionirati, već jednostavno kod čovjeka mora postojati neka vrsta optimizma i vizije. Živimo u jednoj od najljepših zemalja, ali imamo nesreću da živimo u sredini u kojoj postoji loš mentalitet, mentalitet potpune destrukcije. Nama, zapravo, niko ne treba doći glave, za to smo dovoljni sami sebi. Nekada se pitam odakle ta vrsta prokletstva. Ovaj film se bavi i tim temama, našim mentalitetom.

U drugi film uložili ste mnogo manje novaca nego što je bio slučaj s „Nafakom“. Je li to posljedica manjih produkcijskih zahtjeva, ili je riječ o nečem drugom?
- „Sevdah za Karima“ produkcijski je manje zahtjevan. Snimali smo u autentičnim prostorima i zato smo mogli praviti uštede. Na kraju smo na scenografiju potrošili pet hiljada maraka, što je veoma malo u odnosu na „Nafaku“, koja je zahtijevala scenografiju rata, koja je uvijek skupa.

Pohvalno je da ste glavnu ulogu dodijelili Amaru Selimoviću, kojem je ovo prva filmska uloga, Adnan Hasković, također, igra svoju prvu veću filmsku ulogu, no, bh. rediteljima postaje praksa da, umjesto domaćih, veoma često angažiraju glumce iz Srbije i Hrvatske. Zbog čega je u ovom slučaju Marija Karan bila najbolje glumačko rješenje?
- Film „Sevdah za Karima“ vjerovatno je od rata naovamo najviše bosanski film. Prema kompletnoj ekipi koja ga je radila. Svi segmenti produkcije urađeni su s resursima iz BiH. Sve što se moglo iskoristiti na domaćem tržištu, iskoristili smo. Nisam ja protiv saradnje i u Regionu, mi moramo da sarađujemo, ali ovog puta za nas je ovakvo rješenje bilo najbolje, jer postoje ljudi koji potpuno profesionalno mogu odraditi svoj dio posla, i zašto ih tražiti negdje drugdje?

Što se tiče Marije, za priču koja se bavi ljubavnim trouglom - dva muškarca i jedna žena, koja nije iz Sarajeva, već Beograda, takav izbor mi je bio potreban. Ne znam kakav će film biti, ali sam siguran da će pojava mladih glumaca, poput Amara Selimović a, Adnana Haskovića, potom onih srednje generacije: Semira Krivića, Edhema Husića, Sadžide Šetić, glumaca iz Zenice, Tuzle, koji do sada nisu igrali mnogo, izazvati pravi šok na filmskom nebu BiH, da ništa više poslije ovog filma, a mislim, dakle, na spomenutu generaciju mladih glumaca, neće biti isto, te da su Senad Bašić, Admir Glamočak, Saša Petrović, Miralem Zupčević dobili ozbiljnu konkurenciju, što je dobro, jer to je pokazatalj da se glumačka scena razvija.

Koscenarist „Sevdaha za Karima“ je bh. književnik Asmir Kujović. Kako je nastala saradnja?
- Nakon što sam napravio prvu verziju priče, za koju sam ideju dobio tokom boravka na Festivalu u Hamburgu, pozvao sam Asmira da mi se priključi u radu na scenariju. Budući da se film bavi jednom dimenzijom Sarajeva i BiH, kroz koju se proteže i priča o islamu u BiH, Asmir je bio pravi izbor, jer je dobar poznavalac te tematike. Za reditelja je dobro da u radu na scenariju uključi i druge ljude, jer na taj način pomaže njegovom razvoju. Osim toga, izuzetno poštujem Asmira kao pisca.

U vrijeme kad ste radili prvi film, kritizirali su Vas da ste u sukobu interesa, jer ste obavljali funkciju direktora Federalne televizije. Kakve kritike sada očekujete?
- Stvari sada mogu i ja obrnuti. Sramota je da Javni servis nije u ovom projektu. On je dužan, a to je praksa svugdje u Evropi, da učestvuje u proizvodnji dugometražnih filmova. Prije rata to je radila TV Sarajevo, što sam i ja radio u svom mandatu - svi bh. filmovi nastali u tom periodu rađeni su u koprodukciji s FTV-om. Kad je riječ o prošlom filmu, ništa nisam radio što je u konfliktu interesa. Moj film je bio odobren i prije nego što sam postao direktor.
Taj projekt je nastao kao i svaki drugi, da sam radio bilo koji drugi posao. Ali, takve priče su uobičajene. S druge strane, postoji i priča otkud Jasmin direktor kao reditelj. Poštujem Akademiju, da me neko ne shvati pogrešno, ali mogu biti profesor mnogim današnjim rediteljima u Sarajevu.
Filmskim rediteljem, autorom, umjetnikom, ne postaje se time što se samo završi Akademija, niti se postaje pisac samo zato što si završio književnost. To je pogrešna premisa.

Ostale vijestiArhiva