Mnogi koji su ga poznavali još kao dječačića iz davnih 60-ih godina, nisu mogli ni zamisliti da će postati jedan od naboljih pjevača tada bivše Jugoslavije i pjevač neprolaznih hitova poput onih "Suzo moja, Suzana", "Ti meni lažeš sve", "Hladno je, ugrij me", te mnogih drugih koji se i danas pjevaju s istim žarom.

Duško Kuliš bio je sasvim običan, živahan dječak, koji je rastao u Kreševu uz još jednog brata i tri sestre. Još kao dijete imao je velike probleme s krajnicima, što je rezultiralo problemima sa sluhom. Slabo je čuo i zbog toga ostao uskraćen za mnogo dječijih igara u koje se nije mogao uklopiti. Upravo zbog toga, tražeći neki svoj svijet, harmoniku je zamijenio najboljim prijateljem i ona je bila njegov bijeg od stvarnosti. Upravo ta harmonika, Dušku je odredila životni put.

Sa deset godina i operacijom krajnika otklonio je probleme koje je imao, a na njegovom putu uspjeha više nisu postojale prepreke.

Mladalačka zanesenost
Još za vremena kada je pohađao osnovnu školu, pojavila se grupa "Fenixi", kojima je trebao klavijaturist. To mjesto je pripalo Dušku, jer je već bio i mladi virtuoz na klavijaturama, iako tek učenik osmog razreda osnovne škole. "Pala" je tada i njegova prva tezga, uz to i za novogodišnju noć.

- Subotom i nedjeljom sam od Fojnice, Kiseljaka, do Visokog i Kaknja svirao na igrankama, i bilo je lijepo. U bendu su svirali Mirso i Buco, ali su obojica pjevali zabavnjake. No, na svirkama su najčešće tražili da se zapjeva i pokoja narodna pjesma i tu sam ja nastupao. Mojih "pet minuta", koje su me, zapravo, i lansirale u orbitu. Tako sam iz zabavnjaka prešao u narodnjake, i to ostao cijeli svoj život. No, ljudi su me zavoljeli i nikada se nisam pokajao, jer sam uz posao koji volim, mogao i lijepo zaraditi. Bila je to divna kombinacija za mladost: svjetla reflektora, dobra zarada, popularnost i sve ono što ona sobom nosi, a to su velika društva, dobro raspoloženje i lijepe žene. Mladalačka zanesenost, kada sam mislio da svijet postoji zato što sam ja muzičar. Poslije sam shvatio da estrada nije samo sjaj. Ima ona i svoju drugu stranu, ali najvažnije je, kako je kazivao jedan moj stariji kolega, "ostati normalan" i nakon 30 godina. Evo, upravo obilježavam 30-ak godina moje profesionalne karijere i tek sada razumijem šta mi je govorio. Imao sam i ja svoje "izlete", one kada slava udari u glavu, ali sam se vratio u ovaj realni svijet i zbog toga sam sretan.

Iako se roditelji baš i nisu slagali s Duškovim izborom, on je bio uporan, a novac koji je zarađivao od malih nogu bio je dovoljan i za njegovu samostalnost i slobodu izbora.

- Znala me je mama i istući. Sjećam se da bi tada rekla: "Nećeš mi biti k'o Niko", aludirajući na jednog Nikolu, koji je svirao po kafanama u vrijeme kada ta profesija baš i nije bila "na cijeni". A sjećam se i da sam maturski rad pisao u pauzama između svirki u restoranu u kojem sam nastupao. No, sada kad su oboje mojih roditelja u penziji, shvataju mnogo stvari i žao im je što nisu odobravali moj izbor.

Jedna od zabava u Fojnici obilježila je Duškov početak prave profesionalne karijere. On je tada svirao kao "one man band", a u fojničkom "Reumalu" su gostovali "Cigani Ivanovići", čiji je nastup prodat kao zabava, ne znajući da su oni koncertni bend čiji nastup traje 45 minuta. Organizatori zabave su se našli u teškoćama, koje su riješili tako što su mladog dečka "naprasno" doveli da svira i pjeva kako bi zabava uspjela.

- Upravo tako je bilo. Sudbina je htjela da među gostima na zabavi bude i važnih ljudi iz svijeta šou biznisa i s televizije, te su me pozvali na audiciju, koju sam prošao bez problema i sve je krenulo dalje.

Prvu pjesmu za njega je napisao Omer Pobrić, te je debitantskom pjesmom "Sreli smo se kad lišće zažuti", na "Ilidži" osvojio niz nagrada. Duško je tada bio tek dječak iz provincije s ogromnom tremom, ali i iskrenošću koja je osvajala.
Prijateljstvo s Harisom Džinovićem ga je odvelo i dalje. Pjesma "Ti meni lažeš sve", koju je Hari napisao a Duško otpjevao, vinula ga je u same estradne visine i otvorila put svim kasnijim velikim hitovima.

Miris mora
Titula popularnog neženje pratila ga je do njegove 35. godine. Bio je na meti mnogih obožavateljki, ali je uspješno odolijevao zamkama braka, dok nije upoznao svoju današnju suprugu Ivu.

- Iva je također iz Kreševa, bila je sarajevski đak i učenik Druge sarajevske gimnazije. Nakon godina zabavljanja vjenčali smo se '95. godine. Sin Marko rođen je godinu nakon vjenčanja, a godinu nakon njega i kćerka Ena. Oboje liče na mamu i zbog toga sam veoma sretan. Živimo lijepim i skladnim porodičnim životom. Ponosan sam na moju porodicu, a kada vidim Enu i Marka kada se vratim s puta ujutro, a oni spavaju onim slatkim dječijim snom, mislim da je to najveća nagrada koju neko može doživjeti u životu.

Uz mnoštvo obaveza, koje su sastavni dio pjevačevog života, Duško ima i svoju strast. Oduvijek je volio letenje motornim zmajevima. No, kako vrijeme odmiče, shvatajući koliko je to opasan sport, supruga mu je, dodaje, letenje svela na minimum. Ponekad pobjegne da ona to ne zna, ali joj zabranu olakšava zabrana letenja u Splitu. S obzirom na to da s porodicom živi uz more, najdraža rekreacija im je duga šetnja uz obalu i najljepši miris mora. U Splitu je Duško već stekao i mnogo prijatelja, no, nikada ih neće biti koliko ih je bilo u Sarajevu, jer je Sarajevo, kaže, neponovljivo i vječno. A Bosna je ta koja ga je obilježila za cijeli život.

U Kreševo često dolazi. Roditelji još žive u njihovoj kući, koju je Duško posljednjih godina i preuredio, napravio bazen i veliki travnjak, uz koji se odmara šišajući ga i njegujući, te tako puni baterije za nastavak poslova.

Iako je iza sebe ostavio godine uspješne karijere, danas ovog popularnog pjevača više nema toliko u javnom životu i na estradnoj sceni. Razlog tome je, kaže, specifična situacija koja mu se dogodila.

- Do rata sam živio u Sarajevu i tada su mi se i dogodile najveće stvari u životu: najveće hitove i najveći uspon u karijeri doživio sam upravo u bosanskoj prestolnici. Imao sam rejting jugoslavenske zvijezde, a sve što se zbivalo ratnih godina na neki način je utjecalo na to da postanem kolateralna šteta. Otišao sam iz Sarajeva u Split, gdje je bila moja djevojka, a danas supruga, u sredinu u kojoj vrsta muzike kojoj pripadam nema adekvatno mjesto. I danas je tako. Ja sam, vjerovatno, jedini čovjek u državi koji u godini proda stotinu hiljada nosača zvuka, a ne može pjevati na televiziji!? Države su se podijelile i svi su se okrenuli svojima, tako da u Sarajevu više nisam Sarajlija, a u Splitu nisam Splićanin. I to je sudbina svakog od nas koji smo morali napustiti gradove u kojima smo živjeli. S druge strane, moja muzika i dalje živi, ja i dalje radim, i ponosim se svojom vjernom publikom, koja, očito, ne mari za podjele i srdačno me dočekuje gdje god se pojavim. Mladi me čak ni ne prepoznaju, ali kada me najave i kada otpjevam prve taktove svojih pjesama, nastupa oduševljenje i svi pjevaju uglas. Istina je da su pjesme jače od bilo kojeg lika i događaja.

Danas se nada da će u Sarajevu napraviti veliki koncert i opet zapjevati, kao što je zapjevao prvu poslijeratnu Novu godinu u sarajevskom restoranu "Bazeni". Nažalost, od tada do danas više nije pjevao na nekim značajnijim događajima, ali je, ipak, siguran da se promjene moraju dogoditi.

- Da budem iskren, volih bih da se desi jedan koncert moje generacije i nas prijatelja, koji smo nekada davno počinjali karijeru, a sada smo rasuti na sve strane, te da uz nas budu ljudi koji su bili i tih godina. Možda je to utopistička ideja, ali nije zabranjeno željeti i nadati se. Materijalno sam dovoljno stekao i nemam više nekih velikih ambicija. Želim samo haromoniju i zadovoljstvo u duhovnom smislu.

Ostale vijestiArhiva