Kao gimnazijalac sanjao da će postati reditelj. Za razliku od većine svojih vršnjaka, koji su vikende provodili na „gitarijadama“ pored Vrbasa, Saša Hajduković bio je u potrazi za novim američkim filmskim ostvarenjima. Oni su mu inspiracija i danas, kada je sa 24 godine snimio prvi dugometražni film naslova „32. decembar“.

Reditelji poput Tonyja Scotta i Quentina Tarantina njegovi su favoriti i teško bi mu bilo kada bi druženje s njihovim filmskim junacima morao prekinuti zbog isključenja struje. Naš sagovornik, mladi banjalučki reditelj, pripada bosanskohercegovačkoj generaciji mladih koji su stasavali u nimalo prijatnim društvenim, socijalnim i inim okolnostima.

Možda je i averzija prema događanjima iz tog perioda ponukala Hajdukovića da svoj prvi film „oslobodi“ ratne tematike te akcent stavi na socijalnu problematiku pomiješanu s ljubavnom. Evo šta o mladalačkim snovima, ljubavi prema režiji, stanju i problemima koji prate domaću i kinematografiju u Regionu kaže banjalučki režiser.

Isprepletene sudbine
- Ovo je 142. film koji je snimljen u historiji bosanskohercegovačke kinematografije od 1945. godine, pa do danas. Film ima jaku socijalnu notu, jer predstavlja dio realnosti u kojoj živimo. Riječ je o grupi mladih Banjalučana koji se u vremenu tranzicije susreću s mnogim problemima, između ostalog, i ljubavnim. U filmu ima elemenata trilera, a tu, novogodišnju noć sam uzeo kao vrijeme radnje zato što je to datum koji sam po sebi ima jednu čaroliju interesantnu za film. Taj dan je uvijek nekako napet, svi su puni očekivanja, u atmosferi nešto treperi zato što će doći Nova godina, pa će se, k’o biva, stvari same po sebi promijeniti nekim čudom, a ne ličnim zalaganjima. Upravo tri para, koji su likovi ovog filma, imaju planove kako da se dogodi čudo i njihove sudbine se međusobno prepliću - predočio je Hajduković ukratko tematiku njegovog filmskog prvjenca, koji nosi intrigantan naslov „32. decembar“.

Ono čemu se, pak, Hajdukovića raduje jeste činjenica da se njegova želja iz djetinjstva ostvarila, uprkos nevjerici njegovog porodičnog okruženja, koje je bilo stava da se od „režije ne plaćaju režije“.

- Roditelji nisu bili oduševljeni kada sam im rekao da ću upisati režiju, i to je klasika, jer je jasno da se od ovog posla danas teško živi. Međutim, nisu bili ni protiv. A, ja sam bio tvrdoglav i znao sam još u gimnaziji da to mora biti režija. Trebao sam otiću u Beč na studije, ali sam odustao kada sam čuo da u Banjoj Luci postoji taj odsjek i završio sam u klasi beogradskog profesora Predraga Velinovića. Kasnije je uslijedila nagrada na festivalu kratkometražnog filma „Kratkofil“ Banja Luka 2007. godine i više nije bilo dileme da će režija biti moje opredjeljenje.

Govoreći o školovanju i angažmanima profesora i glumaca iz srbijanske metropole te finansiranju megalomanskih filmskih projekata u koprodukciji sa srbijanskim kinematografima, naš sagovornik smatra da se ponekad greške ne mogu predvidjeti, da ulaganja u male projekte mogu biti profitabilnija od onih koje prati pompezna reklama.

Naime, u film „Sveti Georgije ubiva aždahu“ reditelja Srđana Dragojevića, finansiran od vlada RS i Srbije, uloženo je nekoliko miliona maraka, a rezultat je izostao, jer je „aždaja pojela aždaju“. Zato se Hajduković opredijelio za domaću ekipu glumaca koja neće praviti probleme kao što su iznenadni otkazi angažmana.

- Banja Luka još nema vlastitog filmskog potencijala kada je riječ o akademski obrazovanom kadru s velikim iskustvom. Ovdje je i prije rata bio akcent na razvoju raznih vrsta industrije, dok je nadogradanja - kultura, umjetnost - bila rezervisana za veće jugoslavenske centre. Ovaj grad je, bar za mene, egzistirao kao neki „bosanski Manchester“ - teška industrija i slično. Zato je došlo do zastoja, a rat je samo pogoršao situaciju. Glumaca imamo, veoma dobrih, i zato sam u filmu samo njih i angažovao. Još dok sam pisao scenarij, znao sam kome ću ponuditi angažman, ali i da se moram prilagoditi visini budžeta te voditi računa o ekipi koja će biti kohezivna - decidan je Hajduković, kada je riječ o angažmanu domaćih glumaca koji su, prema njegovom mišljenju, konačno zaslužili dočekati svojih pet minuta.

Pozitivne kritike
Tvrdi kako finansije jesu prepreka u razvoju banjalučke kinematografije i uopće, ali i indolentnost sredine prema projektima ove vrste.

- Kada smo počeli snimanje, naši potencijalni finansijeri su bili skeptični, možda i zato što je u ovom poslu uspjeh uvijek neizvjesan. Međutim, nas nekoliko entuzijasta, koji su od početka bili uključeni u projekt, vjerovalo je da možemo iznijeti sve segmente, od produkcije, tehnike, do glumaca. Saša Petković, snimatelj i direktor fotografije, odradio je vrhunski posao, Slobodan Pešić, angažovan u produkciji i radu s glumcima, Borivoje Jevđević i Zoran Galić odlično su ispoštovali svoj dio posla, kao i Petar Bilbija, koji je radio montažu. Rezultati su bili sve vidljiviji, a ljudi sve zainteresovaniji kako je odmicalo snimanje.

Film je izazvao pažnju i uvršten je u program predstojećeg Sarajevo Film Festivala, što je i bila velika Sašina želja. Naime, Saša je stava da je SFF jedan od najprestižnijih u Regionu.

Mladog režisera ne zabrinjava činjenica što je „podstanar“. Naime, stanuje s roditeljima i bratom Goranom. Ne umara nerve ni zbog toga što, kako reče, „ništa ne radi“, jer je za njega, u ovom trenutku, najvažnije da je „odškrinuo vrata“ filmske industrije, koja, pak, uopće nije blagonaklona prema režiserima koji su „mladi k’o rosa“, te trasirao putanju za neki novi film.

U javnosti su se već pojavile pozitivne kritike o Hajdukovićevom filmu, pa se može pročitati kako je riječ o projektu koji je „prevazišao sva očekivanja i nadmašio domete zajednice iz koje je potekao“!?

Ostale vijestiArhiva