Ima nečeg patetičnog i frustrirajućeg u priči kako je Bosna kolijevka brojnih talentiranih pojedinaca, kako su ovdašnji ljudi posebno nadareni i vješti. Prebrojavamo bosansku djecu na tv-programima Srbije i Hrvatske i s jalovom nadmoći pričamo kako su svi oni nekad bili naši. Uvrijeđeni njihovim odlaskom, malobrojni su se pitali u čemu je problem. Tantijemi i ringtonovi u ušima običnog čovjeka nisu jestiva roba, a da se muzika iz radija mora plaćati, nije u kulturnom kodu ovdašnjeg čovjeka. E pa, morat će biti, ako nećemo najbolje među bosanskom djecom ubuduće gledati samo putem kabovske televizije.
Agencija za zaštitu autorskih prava „Sin ljua non“ pokrenula je kampanju da zaštiti bosanske autore. Brojni estradnjaci su se uključili, a mi smo pozvali jednog s hrvatskim pozivnim brojem.
Mirza je zaista pokrenuo mnogo stvari u vezi s autorskim pravima. To je važno za sve ako gledamo dugoročno. Naravno, da nije u interesu vlasnika elektronskih medija. Ovakvim sistemom svaki autor je strašno degradiran, našoj zemlji nosi „copy - paste“ mentalitet.

Možete li dati barem približnu cifru koliko stoštećeni neprovođenjem Zakona o autorskim pravima u našoj zemlji?
- Računajući prema onom što dobijem iz Hrvatske i Slovenije, onda to nisu neke velike cifre. Ali, kako se radi o dugom nizu godina, koliko se to u BiH izbjegava plaćati, i činjenici da se pjesme „Pušenja“ puno više emitiraju u našoj zemlji, onda neću pretjerati ako kažem da sam oštećen za sumu od blizu 100.000 eura. Pritom računam na period od deset godina, a ne od 1991. godine, od kada kod nas ne funkcionira Zakon o autorskim pravima.

Copyright je zamišljen da štiti prava autora, to jest da potiče inovaciju i kreativnost, ipak s vremenom se dogodilo da se sistem autorskih prava pretvorio u zaštitu interesa izdavača. Kako biste to prokomentirali?
- To je u vezi s privatnim dogovorom autora s izdavačima. S izdavačima ja nemam takav eksploatatorski dogovor. Nisam nikada pristao na to. Međutim, novi bendovi koji nemaju izbora, a nužan im je izdavač, pristaju na sve samo da bi doživjeli izlazak albuma. To je drugačiji problem od ovog o kojem pričamo. Tvoje je pravo da svoj stan prodaš za 50 ili 100 hiljada maraka. Svjestan sam da se daju veoma nemoralne ponude mladim izvođačima, ali, također, izdavačke kuće više nemaju od čega da žive, jer CD nestaje kao medij. Izdavači odavno ne žive od CD-a, oni žive upravo od tih prava, ringtonova, prava na reklame, sponzorskih ugovora. Čak i najtiražniji izvođači imaju vrlo simbolične prodaje.

Da li Vam se redovno isplaćuju tantijemi iz Srbije?
- Od srbijanskog „Sokoja“ (agencija za zaštitu autorskih prava) nikad nisam dobio ništa. Tamo imam privatnog izdavača koji uspijeva da mi naplati ono što ja dobijem preko ringtonova. Jedna tamošnja kozmetička kuća koristi moju pjesmu „Djevojčice kojima miriše koža“ u svojoj kampanji i to su stvari od kojih iz Srbije dobijam neka sredstva. Ali zvanično od „Sokoja“ nisam dobio ništa.

U Hrvatskoj i Sloveniji to dobro funkcionira?
- Tamo se to odvija kako treba. Autori iz Bosne mogu biti zadovoljni. Mnogo autorskih honorara imaju Dino Šaran, Edo Maajka, Žera...Prije tri mjeseca prvi put sam iz BiH dobio autorski honorar.

Ko su najžešći protivnici provođenja Zakona o autorskim pravima?
- Od rata svi mi nosimo u sebi dozu patriotizma. Stav je da se za državu treba raditi, praviti muzika i pjesme, nastupati, boriti se na sve načine. Tako smo stihijski ušli u krug volonterskog rada. Nakon rata to je shvaćeno kao praksa i više niko nije plaćao ništa za tu vrstu posla. Muzika je došla kao vazduh. Mogao ju je svako koristiti bez naknade. Međutim, došla su vremena kad su se telefon, struja, kirija počeli plaćati... I muzičari su masovno počeli da traže kruha u Njemačkoj, Sloveniji... da bi preživjeli. Milion puta sam dobio pitanja novinara: „Zašto Vi živite u Hrvatskoj, Sloveniji?“, odgovor je bio jasan. Ali ta situacije se predugo razvukla. Više od 15 godina. U tom periodu se armija izdavača, vlasnika televizijskih i radijskih stanica silno obogatila, ne plaćajući ljudima autorske honorare. Oni grade nove zgrade, kupuju džipove, vikendice, zapošljavaju nove ljude, a dužni su milione ljudima čiji rad eksploatiraju. Nemam ništa protiv da meni ne plati niko ništa, ali neka onda ne vrti muziku. A sami znate kakvi bi bili televizijski i radijski programi, kafanski prostori, da nije muzike.

Ko polaže pravo na naziv „Zabranjeno pušenje“?
- Taj patent sam uvijek shvatao kao tekovinu, nešto što smo napravili Nele Karajlić i ja. Međutim, kako je ovo ime u posljednjih godinudvije počelo da se eksploatira po raznim skupovima sumnjive provenijencije, ja sam prošle godine zaštitio to ime. Ne zbog toga da bih imao nekakvu korist. Prosto mislim da bolje znam od ostalih ljudi kako i gdje ovaj bend treba da se predstavlja. Zato sam se odlučio zaštititi to ime, to je način da mogu da odreagiram ukoliko vidim da se oko ovog imena manipulira u političke svrhe u svrhe govora mržnje i sve ono zašto procijenim da ovaj bend nije kompatibilan.

Je li Vam se ikada desilo da u nečijoj pjesmi prepoznate svoju. Jeste li bili žrtva neke suptilne krađe nekog od svojih kolega?
- Danas se ne kradu cijele pjesme, kradu se detalji. Ima kod nas veoma vještih plagijatora, ljudi koji to odlično rade. Ali eto, kad čujem Gibonnija kako pjeva „Ti možeš imat’ moje tilo, ali dušu...“, podsjeti me na naš veliki hit.

Ljutite li se?
- Ma ne. Shvatam to kao kompliment. „Možeš imat’ moje tijelo...“ je jedinstvena pjesma. Svaka druga je njena kopija.

Ostale vijestiArhiva