U nizu brojnih tabloidnih priča o djevojkama s naših prostora, koje su po cijenu slave i svjetske popularnosti na svjetlo dana iznijele prljave priče o svojoj prošlosti, poput one najsvježije o plaćenom seksu s fudbalskom zvijezdom, prava je rijetkost upoznati osobe koje su svjetsku slavu dostigle istinskim radom i zalaganjem. Jedna od takvih, koja je proteklih dana učinila ponosnim sve naše sugrađane, svakako je glumica Lora Kojović.
Ova 34-godišnja Sarajka oduševila je holivudske kritičare ulogom Bosanke Rine u filmu „Unthinkable“, gdje je glumila suprugu agenta „H“, kojeg inače igra Samuel L. Jackson. Gotovo svi regionalni portali prenijeli su priču o talentiranoj Bosanki, koja sigurno korača u holivudski svijet. Nekoliko godina ranije, početkom svojih ‘20-ih, podjednako sigurnim koracima Lora je ušetala na Wall Street, te se kao student s najboljim ocjenama zaposlila u poznatu banku „Morgan Stanley“. Danas bi sigurno bila ekspert u svom poslu. No, business je uskoro i sasvim slučajno zamijenila časovima glume. Kako danas kaže, nikada se nije pokajala. Lora je rado svoju zanimljivu životnu priču podijelila i s našim čitateljima.

Ovih dana gotovo svi regionalni portali prenijeli su priču o uspješnoj Bosanki u Hollywoodu. No, niko ne zna odakle je, zapravo, Lora Kojović?
- Rođena sam u Sarajevu, gdje sam živjela do 15. godine, kada sam se s roditeljima preselila u Ameriku, naprije u Texas, a zatim u Wisconsin. Iako sam jedinica, nikada nisam bila usamljena, jer sam bila okružena familijom i prijateljima. Imam lijepa sjećanja na djetinjstvo, kada sam svaki slobodni trenutak (naravno, nakon što je sva zadaća bila završena, jer sam od prvog razreda željela imati sve petice u školi) provodila s roditeljima, bakama i dedama, rođacima i prijateljima. Ljeti smo voljeli igrati tenis, ići na našu prelijepu obalu, a zimi na skijanje. Imala sam dvije veoma bliske školske drugarice s kojima sam provela mnogo lijepih i nezaboravnih trenutaka igrajući se u parku ispred naše zgrade.
Izdaleka smo gledale i vodile naš zajednički dnevnik o dječacima koje smo simpatisale. Također se sjećam da sam još od obdaništa bila najviša od djece svog uzrasta. Željela sam biti u popularnoj grupi djece, ali me dječaci nisu ni primjećivali. U trećem razredu naše ekskurzije na moru u Lozicama, organizovano je takmičenje za „Miss Lozica“. Svaki dječak iz razreda je glasao za nekoliko najljepših djevojčica. Ja nisam dobila nijedan glas. To mi je ostalo urezano u sjećanje do današnjeg dana.

Kada i zašto ste odlučili da odete u Ameriku?
- Moj tata je dobio ponudu da radi na Univerzitetu u Texasu. Boravak je trebao da bude privremeni, ali kako je u međuvremenu rat izbio u našoj zemlji, Amerika je neočekivano postala naš novi dom.

Tada ste bili u periodu adolescencije, koji je sam po sebi, karakterističan. Koliko Vam se bilo teško uklopiti u novu sredinu, stranu zemlju, prihvatiti nove običaje i kulturu?
- U Sarajevu sam učila ruski jezik, tako da sam engleski jezik slabo znala kada smo se preselili u Tedžas. Da bih lakše pratila školsko gradivo, domaću zadaću sam morala prevoditi na naš jezik, kako bih je lakše naučila. Taj rad se isplatio, jer sam zadržala sve petice. Pošto sam igrala tenis, pridružila sam se školskom teniskom timu, što mi je također pomoglo da se lakše prilagodim novoj sredini.

Dio Vaše biografije posvećen je i periodu kada ste se bavili manekenstvom. Kako ste zakoračili u taj svijet i po čemu pamtite taj period?
- Manekenstvom sam se počela baviti, iz hobija, još u Sarajevu, kada su me na Titovoj ulici primijetila dva modeling agenta dok sam se vraćala iz škole. Ali, učenje mi je uvijek bilo na prvom mjestu, tako da mi je manekenstvo bilo hobi tokom srednje škole i u Americi. Nakon završetka srednje škole, „Elite“ modeling agencija mi je ponudila da idem u Milano, gdje sam provela pola godine radeći modne revije i print za časopise. Veoma sam zahvalna za manekensko iskustvo, jer mi je dalo više samopouzdanja. S 14 godina već sam imala 180 cm i bila najviša u razredu, i to mi je tada veoma smetalo.

Iako Vam je dobro išlo, odlučili ste napustiti modeling. Zašto?
- Iako sam modeling mnogo voljela, željela sam da nastavim studije. Možda bih se modelingom malo duže bavila, ali pošto sam, zahvaljujući dobrim ocjenama, dobila stipendije za dalje školovanje, morala sam donijeti odluku - nastaviti modeling i izgubiti stipendije ili ići na fakultet.

Izabrali ste ovo drugo, gdje ste diplomirali s najvišim ocjenama. Šta ste tačno završili i koje zvanje ste stekli?
- Moja diploma je „Bachelor of Business Administration“, što je slično diplomi našeg ekonomskog fakulteta. Imala sam dvije specijalizacije - finansije i francuski jezik. Od prvog dana fakulteta sam sebi postavila cilj - da završim prva po ocjenama i to sam postigla. U tri i po godine studija nisam propustila nijedno predavanje i učila bih pet-šest sati na dan.

Veoma mladi ste počeli raditi za kompaniju „Morgan Stanley“. Koliko dugo ste se tu zadržali i kako danas gledate na taj životni period?
- Imala sam 22 godine kada sam počela raditi u investicijskom bankarstvu. Jedan od razloga što sam željela diplomirati s najvišim ocjenama bio je i dobijanje što boljeg posla u jednoj od investment banaka u New Yorku. U bankarstvu sam bila do 25. godine i to je bilo veoma korisno iskustvo. Radila bih od 12 do 14 sati na dan, što je bilo tipično za takvu vrstu posla to jest analizu akcija na marketu. Intelektualno me je posao veoma ispunjavao. Međutim, na moje veliko iznenađenje, iako je sve na poslu išlo odlično, osjećala sam neku prazninu u sebi, što me ponukalo da se upitam da li je to zaista karijera koju želim?

Kako ste se, uopće, našli u svijetu glume i kada ste shvatili da više ne želite biti uspješna poslovna žena, nego uspješna glumica?
- Igrom slučaja, „Morgan Stanley“ banka, gdje sam radila, locirana je u samom centru njujorškog pozorišnog kvarta (Broadway/Times Square). Kada bih se vraćala kući s posla, bila bih opčinjena svjetlima pozorišta i lokalnih glumačkih studija. Još kao dijete sam bila fascinirana filmovima, ali kao emigrant bez ikakve finansijske sigurnosti nisam se usudila ni pomisliti da se bavim tako neizvjesnom profesijom gdje formula za uspjeh ne postoji. Međutim, zahvaljujući radu u banci, postigla sam određenu finansijsku stabilnost i tada sam se usudila da san o glumi pretvorim u stvarnost.

Ostale vijestiArhiva